Majka hrabrost

Ničija zemlja, red. Danis Tanović

Zanimljiva je europska kinematografija. Osobito uvodne špice. Gledatelj mora biti dosta strpljiv dok se na ekranu ne izredaju svi producenti, koproducenti, sve kompanije, televizijske kuće i ostali. Novac za film, ma kako skromnih financijskih zahtjeva bio, nije lako pronaći. To je uočljivo i na uvodnoj špici filma Ničija zemlja Danisa Tanovića. Mislim da se slobodno može reći da je Ničija zemlja film vrlo solidna scenarija, ali relativno slabe režije. Što to zapravo znači?

Nisam sklon toj tvorbi, ali scenarij se može iščitati kao stanovita globalna metafora: zabludjeli u magli zavšavaju na ničijoj zemlji, a jedini preživjeli ostaje na kraju ležati na mini s koje nema povratka. Naravno da oni treći, dakle međunarodne snage, ne znaju demontirati minu i da je to uzrok otvorenog kraja ili zamrznutog stanja. Svaki pokret onoga koji leži na mini znači eksploziju. Stoga je nužan i dosljedan otvoreni kraj realiziran kranskom vožnjom u ekstremni gornji rakurs i lagano zatamnjenje.

Zamjerke su sitne i zapravo nebitne: čine mi se primjerice nepotrebne, iako vrlo lijepe, noge sekretarice na stolu zapovjednika glavnog stožera. Stvar je potpuno jasna i bez njih, a taj je detalj zapravo nepotrebno gomilanje funkcija kako bi se ponovo označila već označena stvar.

No, ono što mi se ipak čini važnijim problemom, iako ne ometa gledanje filma niti ga čini iritatnim, jest redateljska organizacija pojedinih scena u rovu, točnije održavanje napetosti između protagonista u rovu, ali i održavanje napetosti između događanja izvan rova i u njemu.

Nekako se ne mogu oteti dojmu da je režija scena u rovu mogla biti u većem otklonu od standarda, da su, jednostavno, iščašenost i bizarnost scenarija to ne samo dopuštali nego u stanovitoj mjeri, i zahtijevali. Samo jedan primjer: čeka se noć pa će se već nešto smisliti. Ljeto je, a dan je dug. Upravo ta činjenica koja upućuje da su sekunde beskrajno duge, da sunce prži, da je situacija bezizgledna i da je smrt najvjerojatniji kraj svega, bila ona trenutačna ili odgođena, pružala je mogućnost za frenetičan ritam, brzo izmjenjivanje kadrova, a potom za rezignirano smirivanje, nakon duga čekanja i sve izvjesnijeg nenalaženja rješenja. Jer, zamislite tu situaciju: sunce prži, njih trojica u rovu, jedan na mini s koje se ne smije pomaknuti: njegov znoj, nestrpljenje, očaj, utrnulost tijela i očajnička želja da promijeni položaj. A ona se dvojica svađaju i pucaju jedan na drugog. Trećem na mini ostaje samo glas da ih smiri ili da se pomakne i ubije i njih i sebe. Na sve to stižu međunarodni šarlatani, nesposobni razriješiti situaciju. Nada se vrlo brzo pretvara u ništa i još veći očaj, jer bosansku minu nitko ne može demontirati. Naravno, ponovo frenetični ritam, definitivno međusobno ubijanje i, napokon, i zato je kraj odličan, total opruženog jadnika na mini, zalijepljena za tlo i zaboravljena od svih.

Pomalo konvencionalan redateljski pristup, barem mi se tako čini, možda je i uzrokom neiskorištavanja svih glumačkih potencijala trojice protagonista: Branka Đ urića, Renea Bitorajca i Filipa Šovagovića. U ritmički organiziranijem filmu u ovom temeljnom sukobu mobilnog i imobilnog, u stalnoj izmjeni prednosti koja prelazi s jedne na drugu stranu, ležale su goleme mogućnosti za fantastične glumačke razrade. Kad sve ovo pišem, mislim da je dovoljno jasno da film ne smatram lošim, nego, ako se to tako može reći, nodovoljno iskorištenim. Dakle, Tanović je snimio vrlo solidan film, odlična scenarija, jasne poruke i odlična kraja, no, ne krive, nego nedovoljno hrabre režije, koja dijelom umanjuje ekspresivnost i zapamtljivost filma.

Dario Marković