Ljubav za knjigu i Hrvatsku

Ljubav za knjigu i Hrvatsku

Kajkavski segment Krležina opusa i poezija na nestandardnom pjesničkom idiomu bili su u središtu njegovih znanstvenih i stručnih interesa, a zanimala ga je i čakavska književnost. U teškim prilikama za »Vijenac« prihvatio se posla njegova uređivanja te je otvorio vrata svima onima koji hoće raditi, a posebno mladima. Vratio je »Vijencu« dignitet kakav mu je i pripadao

»Pred svakom smrću ostajemo nijemi, lakše ju je proživljavati u sebi nego izraziti riječima« — tako je započeo svoj govor predsjednik Matice hrvatske Josip Bratulić na komemoraciji glavnom uredniku »Vijenca« Mladenu Kuzmanoviću. S njegovim riječima složit će se mnogi, a posebno kada je riječ o Kuzmi, kako su ga od milja mnogi zvali, čovjeku koji je mnogima bio prijatelj, suradnik, savjetnik i suputnik. O tome svjedoče i brojni brzojavi sućuti upućeni iz svih krajeva Hrvatske.

Mladen Kuzmanović, istaknuo je nadalje akademik Bratulić, bio je omiljen u svim krugovima u kojima se kretao i u kojima je djelovao. Cijeloga života ostajao je uspravan i moralno čist i po tome će svima ostati u sjećanju.

Iako je prvo upisao studij arhitekture, vrlo brzo uvidio je da su riječi njegov put, jer je za knjigu bio neraskidivo vezan. Velika je njegova uloga u radu Slavističke škole, kao i profesorski rad na Filozofskom fakultetu. U trideset godina, koliko je proveo u Slavističkoj školi, okupljao je velik broj stručnjaka koji su prenosili hrvatsku kulturu i bili njezini ambasadori, ostavio je veliku brazdu iz koje će rasti bit hrvatske kulture. Kroz nju su prošli mnogi glumci i slikari jer nisu mogli odbiti njegov poziv. U radu sa studentima ostat će zapamćen kao precizan i jasan, kakav je bio i u svim ostalim područjima u kojima je djelovao. Svima koji su ga poznavali ostat će u sjećanju i njegov čvrst karakter jer nikad se nije povijao kako je vjetar puhao, nego je uvijek ostajao dosljedan svojim zamislima.

Imao je oštro oko i uvijek je pazio da svako slovo bude točno otisnuto, jer, kako je i sam rekao, bio je omamljen tipografskom bojom, bio je to najljepši miris koji je mogao zamisliti. Kao zaljubljenik u stare knjige, radeći u Sveučilišnoj nakladi, poslije poznatoj kao Liber, sa skupinom zanesenjaka zalagao se za otkrivanje naših starih tekstova, kojima je darivao svoje vrijeme kako bi oživio njihovu ljepotu i sjaj. Kajkavski segment Krležina opusa i poezija na nestandardnom pjesničkom idiomu bili su u središtu njegovih znanstvenih i stručnih interesa, a zanimala ga je i čakavska književnost. U teškim prilikama za »Vijenac« prihvatio se posla njegova uređivanja te je otvorio vrata svima onima koji hoće raditi, a posebno mladima. Vratio je »Vijencu« dignitet kakav mu je i pripadao.

Nakon njegove smrti nastala je praznina. U mnogočemu je bio prvi, ali se s odlaskom nije trebao žuriti. Ono što je posijao neka nam bude svetinja i oko toga neka ne bude prijepora, jer sve što je radio radio je za Hrvatsku koju je toliko volio, istaknuo je na kraju akademik Bratulić.

Ivica Matičević oprostio se od Mladena Kuzmanovića u ime uredništva »Vijenca«. Prisjetivši se protekloga mjeseca rekao je da je on za uredništvo bio i mjesec radosti (izlazak dvjestotog broja) i mjesec tuge. Mladen Kuzmanović odredio je smjer »Vijenca«, a njegovi suradnici samo su pratili njegove želje. Kada je na početku 1999. okupljao redakciju, uvijek je govorio kako »Vijenac« mora opravdati svoj podnaslov novina za književnost, umjetnost i znanost. Vijest o njegovoj smrti uredništvo je primilo s nevjericom misleći da je riječ o nekakvoj zabuni. Svima će ostati u sjećanju njegova mirnoća i blagost kojom je slušao sugovornika, a on osobno uvijek će mu biti zahvalan na dugim razgovorima o Krleži, Lasiću, slikarstvu...

U ime prijatelja od Mladena Kuzmanovića oprostio se Milan Bešlić govoreći o praznini nastaloj njegovim odlaskom jer, kao što je rekao, on je u sebi nosio multimedijalni duh, volio je okupljati ljude oko sebe i s njima raditi. Ljubav prema bližnjem ono je po čemu će ga se svi sjećati.

Antonija Vranić