Krležina ostavština u javnosti tek 2003.

Krležina ostavština u javnosti tek 2003.

Tek kad se završi obrada cijeloga fonda pohranjenog rukopisa on će biti dostupan istraživačkoj i ostaloj javnosti. Mi smo se obvezali da ćemo to učiniti u godinu dana. Zaključak je odbora da oni koji budu sudjelovali kao krležolozi o sadržaju rukopisne ostavštine neće smjeti govoriti u javnosti. Samo odbor može zaključiti da je nešto potrebno objaviti i ranije, to će se posebno razmotriti i obavijestiti javnost

Možete li nam nešto detaljnije reći o Krležinoj ostavštini? Imate li naznaka što ona sadržava, tko je danas njezin vlasnik, kako će biti otvorena i kako će se ona javnosti staviti na uvid?

— Što sama ostavština sadržava, nitko ne može reći više danas nego što je mogao reći prije jedan tjedan, mjesec ili dvadeset godina. Kao što je poznato, po Krležinoj oporuci njegovi sveukupni rukopisi, bez obzira gdje se nalazili, u stanu na Gvozdu ili u uredu u Leksikografskom zavodu, morali su se po njegovoj smrti staviti u kutije, zapečatiti, pohraniti u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i dvadeset godina ne otvarati. To je petnaest ovećih sanduka (i jedna manja kutija koja je Knjižnici dostavljena 1988). Sada smo na izmaku tog vremena, 29. prosinca navršava se dvadeset godina od Krležine smrti i tog dana prestaje zabrana korištenja njegovih sveukupnih rukopisa. S tim u vezi treba reći dvije stvari.

Prva je da je vlasništvo tih rukopisa, kao i najvećega dijela Krležine ostavštine, u rukama Krešimira Vrandešića, sina pok. Đ ure Vrandešića. Prema oporuci on je univerzalni nasljednik, osim oporučnih iznimaka, što znači da je zbog te oporuke i sudske presude on vlasnik i tih petnaest pohranjenih sanduka. Desetoga listopada, nakon razgovora i kontakata u tom pogledu, koji su započeli u proljeće ove godine, NSK i Krešimir Vrandešić potpisali su ugovor kojim je on sve rukopise darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, bez ikakvih posebnih uvjeta, osim onih koji inače proizlaze iz pravila knjižničarske struke u odnosu na rukopisnu građu (smještaj, obrada, korištenje), odnosno pravila Nacionalne i sveučilišne knjižnice u odnosu na takvu građu i posebne uvjete njezine uporabe. U Ugovoru također stoji da Knjižnica nije postala vlasnikom tih rukopisa potpisivanjem Ugovora, nego postaje vlasnikom tih rukopisa tek nakon što se oni otvore, znači 29. prosinca ove godine.

Kao što znate, i nakon Krležine smrti, koliko god se spominjali ti rukopisi, pogotovo u posljednje vrijeme kad se taj datum približava, bilo je pitanja što oni sadrže. Pogotovo je ljude, krležologe, književnu pa i širu javnost zanimalo ima li među tim rukopisima nešto za što se ne zna. Saznat će se to uskoro, ali dakako ne toga dana. Riječ je ipak o petnaest povećih sanduka, koje treba pregledati, razvrstati i srediti. S tim u vezi bilo je nekih nagađanja da se među pohranjenim rukopisima nalaze i neki još neobjavljeni Krležini tekstovi, možda 6. svezak Zastava, ali za to još nema potvrde. Tog će se dana, kao što je dogovoreno s gospodinom Vrandešićem (koji je vlasnik do otvaranja sanduka), (samo) otvoriti sanduci. Dakako da najprije moramo ustanoviti u kojem je sve to skupa stanju. Prošlo je dvadeset godina, a to je ipak papir. Zatvoreno i bez zraka. Doduše pri zatvaranju i pečaćenju u sanduke je stavljano i sredstvo koje sprječava razvoj mikroorganizama, ali ipak nitko sada sa sigurnošću ne može reći u kakvu su stanju rukopisi. S obzirom na to što posvjedočuju oni koji su bili prisutni kad su se sanduci zatvarali, ti rukopisi stavljeni su u sanduke nasumce, kako su skidani s polica i ormara prostorija u kojima su bili. Vjerojatno će nakon otvaranja prvo trebati utvrditi cjeline. Vjerojatno unutra ima rukopisnih predložaka već objavljenih knjiga i u tom slučaju treba to razvrstati, usporediti s tiskanim verzijama, s različitim izdanjima i sl. To će isto tako biti zanimljivo za proučavanje.

Koje Krležine rukopise već posjedujete?

— Raspolažemo nekim rukopisima koji su neovisni o spomenutim rukopisima, koji nikako ne stavljaju u pitanje gore rečeno. U Knjižnicu su uglavnom dospjeli prije Krležine smrti. Tih nekoliko rukopisa nešto su zasebno i ne bacaju nikakvo posebno svjetlo na rukopise koji su dvadeset godina nedostupni, ne daju nikakve odgovore na pitanja koja se s tim u svezi postavljaju, niti će pomoći pri sređivanju i razvrstavanju tih rukopisa. Mi u Knjižnici imamo iskustva i s rukopisima, kao i sličnom građom. I to kako s pojedinačnim rukopisima, tako i većim cjelinama, cijelom dokumentacijom. No do sada nikad s količinski ovolikom i na ovakav način očekivanom, jer ni jedan od rukopisa koji čuvamo, bilo kao cjelinu ili pojedinačno, kao dar ili ostavštinu, nije imao klauzulu o dvadeset godina zabrane otvaranja i korištenja. A osim toga, ili zapravo prije svega, riječ je ipak o Krleži i njegovim rukopisima. A on uvijek, iz više razloga koje ovdje ne treba posebno navoditi, izaziva veliko zanimanje, intrigira...

Tko će pregledavati rukopise od samog početka?

— Zaključeno je da će Knjižnica, kao što je činila u sličnim slučajima, ali ne na ovakav način i s ovolikom količinom, u prvom sređivanju, a posebno na prepoznavanju cjelina i na njihovo uklapanje u cjelinu, zatražiti pomoć naših istaknutih krležologa. Moram reći da su oni izrazili spremnost da u tome sudjeluju. Nakon što se obavi taj dio posla, u kojem će nam trebati njihova pomoć, kad počnemo obrađivati rukopise po pravilima po kojima se rukopisi obrađuju, to postaje stvar uže (knjižničarske) struke. Zaključak da se naši krležolozi uključe u prvu fazu zasniva se na brojnim razlozima. Među ostalim, izdana je i Krležina enciklopedija, jedna od rijetkih osobnih enciklopedija, koju je objavio Hrvatski leksikografski zavod, čiji je urednik bio gospodin Visković. U svrhu obilježavanja dvadesete godine Krležine smrti, a vezano uz prestanak zabrane korištenja rukopisa, Nacionalna je knjižnica nedavno osnovala odbor u kojem se nalaze predstavnici svih onih ustanova u Hrvatskoj koje su znanstveno, stručno, radno i na druge načine bili povezani s Krležom. U odboru su predstavnici Leksikografskg zavoda koji nosi Krležino ime, čiji je bio višedesetljetni direktor i urednik enciklopedija, Društva hrvatskih književnika, čiji je bio član, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je bio član, Odbora Krležine nagrade, Filozofskog fakulteta, (Katedra za kroatistiku i komparativnu književnost), Matice hrvatske (Matica je izdavač Krležinih sabranih djela), Ministarstva kulture i Ureda za kulturu grada Zagreba.

Odbor je zaključio da je takva pomoć potrebna, a to će pomoći i da se izbjegne senzacionalizam. Tek kad se završi obrada cijeloga fonda pohranjenog rukopisa on će biti dostupan istraživačkoj i ostaloj javnosti. Mi smo se obvezali da ćemo to učiniti u godinu dana. Zaključak je odbora da oni koji budu sudjelovali kao krležolozi o sadržaju rukopisne ostavštine neće smjeti govoriti u javnosti. Samo odbor može zaključiti da je nešto potrebno objaviti i ranije, to će se posebno razmotriti i obavijestiti javnost. Odbor je zaključio da dan službenoga otvaranja, 29. prosinca, obogati nekim događajima. Održat će se okrugli stol na kojem će naši najpoznatiji krležolozi govoriti o percepciji Krleže danas, dvadeset godina nakon smrti, a tom će se prigodom otvoriti izložba koju priređuje Knjižnica, koja nema pretenziju da bude ni istraživačka, ni studijska, ni sveobuhvatna, nego prigodna, na kojoj će se izložiti Krležina (objavljena) djela s naglaskom na prva izdanja. Riječ je o njegovim knjigama u užem smislu, časopisima koje je uređivao, o prijevodima njegovih djela na strane jezike te o njegovu enciklopedističkom radu. Želimo tako sagledati cjelinu njegova opusa. Izložba će biti otvorena tijekom cijeloga siječnja u predvorju Knjižnice, gdje inače dnevno dolazi i prolazi oko tisuću i petsto ljudi. Najveći dio naših korisnika su studenti, ljudi u ranim dvadesetim godinama, neki mlađi nisu bili ni rođeni kad je Krleža umro. To bi bio način da se u tom mjesecu mladi pobliže upoznaju s Krležom i njegovim djelom.

Kažite nam nešto više o akutnom problemu koji se spominjao u vezi s NSK, a to je prostor Gruntovnice unutar NSK. Kako je uopće došlo do toga, tko je za to odgovoran i kada će ti prostori biti u svojoj pravoj funkciji?

— Potrebno je istaknuti činjenicu da taj prostor, u kojem je Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zagrebu (Gruntovnica), gdje djeluje već četrnaest mjeseci, a i ostali nedovršeni prostor, koji još nije u funkciji (ukupno nešto manje od 8000 m2), nije nikakav višak prostora, niti je to bio u doba kad je Knjižnica projektirana. Taj je prostor od početka dio cjelovitog projekta Knjižnice. Kada je sredinom osamdesetih došao u pitanje nastavak radova na projektu izgradnje nove zgrade Knjižnice (iz kojih izvora naći sredstva za taj projekt), onda su se ljudi (članovi tadašnjih odbora i stručnih skupina) koji su radili na tom projektu zauzimali na svaki način da bi se projekt nastavio i ostvario, odnosno Knjižnica sagradila. Došlo se na naum da se Knjižnica sagradi u dvije faze. Stučnjaci koji su radili na sadržajnom djelovima projekta dobili su zadaću da funkcionalno (i sadržajno) odrede te dvije faze. U tom određivanju išlo se s logikom da u prvu fazu prostorno smjestimo sve ono što se ocijenilo bitnim funkcijama Knjižnice. Kad se to pretočilo u parametre prostora, od ukupno četrdeset i pet tisuća četvornih metara, koliko je ukupni projekt bio, određeno je da prva faza mora biti negdje oko trideset i osam tisuća. U tu su prvu fazu smještene sve bitne funkcije Knjižnice (bez kojih ona ne bi mogla djelotvorno funkcionirati), uključujući i smještaj cjelokupnog fonda koji se nalazio (najveći dio) u zgradi na Marulićevu trgu, a dio u bivšoj Rudolfovoj vojarni te u u dvorcu Golubovec (u Hrvatskom zagorju). To je značilo predložiti i dodatna rješenja i preinake projekta, posebice radi smještaja u prvu fazu onih funkcija i sadržaja za koje je prostor bio predviđen u drugoj fazi (zbirke građe posebne vrste, razvojna služba te administracija). To je uspješno riješeno i to je dio zgrade koji je već u funkciji gotovo šest godina. Dakako da je to bilo na račun funkcionalosti i veličine prostora za funkcije i sadržaje koji su izvorno bili predviđeni u tom prostoru. Najizrazitija posljedica toga jest već danas nedovoljan prostor, odnosno nedovoljan broj korisničkih mjesta, što osobito dolazi do izražaja u nekim dijelovima godine kad Knjižnica jednostavno ne može osigurati mjesta za sve koji bi u njoj radili i studirali. Naime, zbog toga Knjižnici nedostaje 250–300 korisničkih mjesta.

Zamjena se u izgrađenom prostoru nije mogla naći za veliku dvoranu od petsto mjesta, koja je predviđena i planirana kao višenamjenska. U tom prostoru predvidjeli smo i pravi prostor za izložbe, koje sada priređujemo u predvorju Knjižnice. U međuvremenu je i ono što je bila druga faza završeno u grubim građevinskim radovima, uključujući i završetak nutarnjeg i vanjskog pročelja. Tko je došao na ideju da se Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zagrebu ovdje smjesti, ne znam, ali znam da me sredinom siječnja 1998. tadašnji ministar pravosuđa Miroslav Šeparović nazvao telefonom i priopćio mi tu odluku, kako za to ne bih doznao iz novina. Dakle, niti smo bili pitani za mišljenje, pa čak ni unaprijed informirani. Nakon toga Knjižnica je uputila dopis Vladi, u kojoj je objašnjeno o kojem je prostoru riječ i zašto je on ostao nedovrđen te naznačeni kriteriji za možebitnu privremenu uporabu toga prostora do konačnog uređenja za potrebe Knjižnice, za koju je građen i kojoj treba, odnosno uskoro će trebati. No odluka nije bila promijenjena, nego je potom započeto s radom na projektu uređenja prostora za tu namjenu. U siječnju 2000, nakon promjene vlasti, današnji ministar kulture gospodin Vujić bio se jako zauzeo da bi došlo do promjene odluke Vlade, da se ta odluka poništi, no odluka je provedena, od jeseni prošle godine Gruntovnica djeluje u tom prostoru. Sad smo tu gdje jesmo i istina je, tako stvari stoje, da je to privremeno rješenje. Neću biti pesimističan i reći da nerijetko privremena rješenja najdulje traju, ali mogu reći da je teško govoriti o preciznim rokovima iseljenja Gruntovnice.

Konačno rješenje povezano je uz kvalitetan i dugoročan način prostornog rješenja Općinskog suda u Zagrebu, bilo izgradnjom nove zgrade (što bi zacijelo dulje trajalo), bilo uređenjem nekih zgrada u Zagrebu koje Ministarstvo obrane planira ustupiti za civilne svrhe, što se nedavno pojavilo kao realna mogućnost. U tom slučaju rješenje bi se brže našlo. Na tom rješenju u posljednje vrijeme zauzeto rade i Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti i tehnologije.

Ima li NSK od toga koristi u smislu da dobiva neki prihod od uporabe tog prostora?

— Ni u tom, ni u bilo kojem drugom smislu nemamo apsolutno nikakve koristi. Vlasništvo Knjižnice kao ustanove i kao zgrade državno je i po zakonu funkcije i zadaće vlasnika obavlja Hrvatska vlada. Budući da je ona donijela odluku da se to dodijeli Sudu, o čemu skrbi Ministarstvo pravosuđa, jasno je da nismo ni očekivali naknadu, niti sud plaća ikakvu pristojbu ili najamninu. Budući da je cijela zgrada klimatizirana i budući da je to jedinstven sustav. Sud plaća nama svoj dio režija. Njima ovaj prostor nije dan u najam, nego na korištenje.

Jesu li svi ostali dijelovi zgrade u funkciji?

— Nisu. Onih trideset i osam tisuća četvornih metara koji su dovršeni i otvoreni u funkciji su. Od prije spomenutih nešto manje od osam tisuća četvornih metara, što je ostalo nedovršeno iznutra, Gruntovnica je dobila od Vlade na korištenje oprilike dvije i pol tisuće. Preostali je dio nedovršen, a tom dijelu pripada i spomenuta dvorana od petsto mijesta s prostorom za izložbe, kao i dijelovi u koje su trebale biti smještene zbirke, razvojna služba te administracija.

Koliko bi novca trebalo da se neiskorišten prostor u kojemu nije Gruntovnica stavi u funkciju?

— Ne mogu reći točno, jer bi trabalo izraditi projekte i troškovnike. Naš je prijedlog da se ide korak po korak u dovršenje tih prostora. Predložili smo da se već sljedeće godine krene s uređenjem velike dvorane. S obzirom na poznata ograničenja u proračunu, čini se da to neće biti moguće. Inače naš je plan da se do 2005. sve dovrši i da se do tada iseli Gruntovnica. Od 2006. cijela zgrada bila bi u funkciji. Po (grubim) proračunima za preuređenje dvorane trebalo bi oko petnaest milijuna kuna. Drugi prostori, koje bi još trebalo urediti, zahtijevali bi vjerojatno dvadesetak milijuna kuna. No, ponavljam, to nisu točni iznosi, jer bi trebalo izraditi troškovnike sukladno projektima namjene tih prostora.

Gdje se planira smještaj filmskih, video i multimedijalnih arhiva i sl.?

— Godine 1992. tadašnje Ministarstvo kulture i prosvjete prihvatilo je stajalište da se Kinoteka smjesti u dio nedovršenih prostora Knjižnice. Naime, budući da je odlučeno da se zgrada Knjižnice na Marulićevu trgu privremeno dodijeli Hrvatskom državnom arhivu, ostalo je neriješeno pitanje Hrvatske kinoteke, koja je smještena u nepovoljnim tehničkim i prostornim uvjetima u Savskoj. No tada je također zaključeno da se mora stvoriti, organizirati i osigurati smještaj ne samo za film, nego i preostalu audio-vizualnu građu. Onda bi na jednom mjestu bila skupljena i čuvana sveukupna hrvatska (pisana, govorna i slikovna) baština, bez obzira na medij ili sadržaj. No, na tome se potom nije praktički ništa učinilo. A u tom je pogledu posljednjih godina došlo do velikih promjena povezanih s novom informacijskom tehnologijom i novim medijima (video, multimedija i sl.). No nije se promijenila obveza da se za budućnost sačuva i taj dio i oblik baštine, kao što se po zakonu već gotovo dvjesto godina u Hrvatskoj postupa s knjigama i ostalom knjižnom građom. Arhivi, uključujući i Hrvatski državni arhiv, skupljanju i čuvaju svoju (arhivsku) građu.

Film u užem smislu među svim videomaterijalom još se nekako i čuva u potpunosti, kompletira, na neki način zaštićuje kao dio hrvatske kulturne baštine. Za preostali dio, koji smo nekad zvali audio-vizualna građa, nikada ni jednim zakonom ni propisom nije bilo regulirano gdje to treba skupljati i tko to treba čuvati, osim što ustanove koje proizvode čuvaju za sebe. Trebalo bi o tome porazmisliti i unatoč promijenjenoj situaciji ocijeniti što se može i na koji način još osigurati i sačuvati. Za dio građe možda je i kasno, pa će vjerojatno nastati praznina u tom dijelu hrvatske baštine. Mi i danas čuvamo i omogućujemo korištenje rukopisa i knjiga nastalih prije više stotina godina, a što će za nekoliko desetljeća, da ne kažem stotina godina, biti s tom audio-vizualnom građom?

No, u svakom slučaju, prije konačne odluke valjalo bi sve te aspekte analizirati, donijeti (stručno) utemeljene zaključke s pogledom na budućnost uključujući i protorne potrebe Knjižnice s obzirom na njezin plan razvoja. Ipak je to prostor koji je planiran i izgrađen za Knjižnicu, ne samo za danas nego i za budućnost.

Hoće li ta dvorana imati mogućnost projekcija filmova?

— Da, jer ova dvorana zamišljena je kao višenamjenska.

Dostavljaju li svi izdavači obvezne primjerke, morate li ih utjerivati i imate li tu problema?

— Imamo problema u osiguranju potpunosti dostave obveznog primjerka. U nekim slučajevima, i unatoč opomenama i reklamacijama, nakladnici ne poštuju zakon. Čak ponekad i nakon obećanja ne ispune zakonsku obvezu. Isprike su raznovrsne. Pa i sankcije koje Zakon predviđa za slučajeve neispunjavanja obveze nisu dovoljno poticajne. Zato idemo na to da u dogovoru s nakladnicima i suradnicima idemo na stvaranje povjerenja i onoga što se naziva ozračje dobre volje u pogledu dostave obveznog primjerka, uključujući i suradnju odgovarajućih povjerenstava Ministarstva kulture i Ministarstva znanosti i tehnologije, koja odlučuju o novčanom poticanju pojedinih izdavača odnosno otkupu knjiga od pojedinih izdavača. Istina je da je to zakonska obveza, ali ne smije se previdjeti ono zbog čega postoji ta zakonska obveza: da neki narod, neka država, na taj način skuplja, čuva i štiti svoju ukupnu pisanu riječ bez obzira na medij i vrijeme nastanka. Jedinstvena je to kulturološka i povijesna zadaća i obveza. Moram priznati da se situacija ipak i u tom pogledu poboljšava i da se približavamo (zapadno)europskom prosjeku.

Na nekim vašim izdavačkom projektima radio je i Mladen Kuzmanović...

— Moram izraziti žaljenje zbog njegove smrti, i za hrvatsku kulturu u cjelini i kad je riječ o njegovoj suradnji s nama. Danas sam to spomenuo na otvaranju izložbe koju smo imali sa švedskim veleposlanstvom, jer on je počeo raditi na katalogu, ali nažalost nije doživio dovršenje kataloga, ni otvaranje izložbe. On je s nama sudjelovao i na nizu prijašnjih kataloga. Jedan njegov posao bio je nastavak kataloga za tu izložbu, a drugo je već bio prihvatio, da on napravi izbor za Krležinu izložbu 29. prosinca. I mi kao mnogi drugi osjećamo prazninu nastalu njegovim odlaskom. Prije svega bio je to nagao odlazak, preran.

Koje izdavačke projekte planirate u budućnosti?

— Naši izdavački projekti vezani su uz našu djelatnost i naše programe. Tri su sadržajne cjeline onoga što izdajemo. Jedno su proizvodi naše redovite djelatnosti (u prvom redu tekuće i retrospektivne nacionalne bibliografije...). Drugi dio našega nakladničkog programa vezan je uz knjižničarsku struku (priručnici, pravilnici, standardi...), a treći su dio likovne monografije, što je opet povezano s građom (crteži i grafike) koje Knjižnica čuva u grafičkoj zbirci. U proteklih dvadesetak godina Knjižnica je, što sama što u raznim oblicima sunakladništva, izdala šezdesetak likovnih monografija. Evo upravo ovih dana predstavljamo monografiju o Ivanu Lovrenčiću. Predstoji nam u sljedećem razdoblju izrada (cjelovitog) plana izdavanja pretisaka najvažnijih publikacija hrvatske baštine.

Je li rukopisna građa koja je u Knjižnici obrađena i kako vam ona može koristiti?

— Najveći broj rukopisa iz našega fonda obrađeno je, bez obzira da li je riječ o rukopisima prije nastanka tiskane knjige, odnosno rukopisima koji nikada nisu objavljeni kao tiskana knjiga, rukopisima naših znamenitih ljudi, pisaca čija su djela objavljena, ili rukopisnim cjelinama (dokumentacijama), gdje je i mnogo korespondencije. Posljednjih desetak godina u akciji prikupljanja iseljeničkoga tiska pokrili smo praznine iseljeničkog tiska od 1945. do 1990. Osim knjiga, časopisa, novina dobili smo i drugu (rukopisnu) građu (primjerice cijeli arhiv i dokumentaciju »Hrvatske revije«, »Nove Hrvatske«, pisanu ostavštinu Ante Cilige...). Na njima sada radimo, uz rukopisne ostavštine pojedinaca.

Svi rukopisi koji su obrađeni mogu se koristiti. Sve novije bit će dostupno preko računala, na Internetu, s tim da se rukopisima kao izvornicima može koristiti samo u prostoriji te zbirke. Završavamo s pilot-projektom digitalizacije rukopisa. Sljedeće godine nastavljamo sa sustavnom digitalizacijom našega rukopisnog fonda a potom i novinskog.

Imate bogatu grafičku zbirku, čiji svi dijelovi nisu osobito poznati u javnosti...

— To je posebna građa, a među poznatije dijelove pripadaju grafike, crteži i razglednice. Ono što je manje poznato jesu plakati. Imamo nekoliko desetaka tisuća plakata, starih godine i desetljeća, različitih sadržaja. Nama predstoji posao da taj dio bolje obradimo i da on postane dostupan.

Postoje nakladnici istog imena koje tako registriraju trgovački sudovi u različitim mjestima. Možete li nešto napraviti da se to ujednači na nacionalnoj razini?

— U tom pogledu, kao i u nekim drugim djelovima naše djelatnosti, Knjižnica ima samo stručnu zadaću, a ni u jednom pogledu nemamo nikakvu upravnu ovlast. Naš odnos s hrvatskim nakladnicima iskazuje se aktivno, osim dostavom obveznoga primjerka, u dva programa. Jedan je Hrvatski ured za ISBN (za knjige) i ISMN (za muzikalije) odnosno ISSN ured za Hrvatsku (časopisi). Imamo najpotpuniju bazu nakladnika u Hrvatskoj. Nakladnike uvrštavamo onako kako su registrirani na odgovarajućim trgovačkim sudovima, jer drukčije i ne možemo. Nismo zapazili da to što vi spominjete nama pravi poteškoće u radu u odnosu na naše zadaće kao Ureda, pa ni u pogledu naših međunarodnih obveza. A naša je baza podataka hrvatskih nakladnika svima na raspolaganju. Drugi program s kojim još intenzivnije surađujemo s nakladnicima jest program CIP (katalogiziranje u fazi dok knjiga još nije tiskana). Svi naši nakladnici žele imati taj zapis, pa smo mi ustanova koja ima najpotpunije podatke o tome koliko i što mjesečno i godišnje izlazi u Hrvatskoj. Doduše ne i posvema potpune, ali to nažalost nitko u Hrvatskoj i nema.

Koliko trošite na nabavu stare građe?

— Budući da je to građa (rukopisi i knjige) koja se ne može sustavno nabavljati kao novija građa, Knjižnica u tom pogledu ustrajava na dvama programima. Sustavno kupujemo, otkupljujemo i na ostale načine nabavljamo sve one hrvatske knjige kojih nema u fondu Knjižnice. To je nekoliko tisuća knjiga godišnje, uzevši u obzir i činjenicu da to radimo i kad imamo samo jedan primjerak. Jednakom pozornošću pratimo preko aukcijskih i antikvarnih kataloga tržište starih knjiga u Europi i kupujemo ono što se zove hrvatska knjiga. Ove godine otkupili smo jedan rukopis (kodeks) koji je nastao najkasnije potkraj četrnaestog stoljeća. Kako je to bila povelika svota, onda nam je osim novca koji dobivamo taj iznos namjenski osigurala Hrvatska vlada.

Korisnici kažu da je vaša bibliografska baza nezamjeniva, ali da ipak ima propusta. Jeste li u tom smislu nešto poduzeli?

— Jedan od naših ciljeva u našem ukupnom poslovanju i ostvarenju pojedinih programa jest da trebamo biti potpuni i ažurni, da knjiga kad uđe u Knjižnicu bude dostupna korisnicima što prije. Ono nad čim mi, nažalost, nemamo nikakva utjecaja jest vrijeme dolaska u Knjižnicu knjiga, bez obzira jesmo li ih naručili odnosno kupili, zamijenili, ili je riječ o obveznom primjerku, koji bi nakladnici trebali dostavljati ne samo u potpunosti nego i u okviru mjesec dana od dana izlaženja. Na tržištu vani i drugdje knjiga se pojavi prije nego što dođe do nas. Knjiga mora proći proces (višestruke, različite) obrade i Knjižnica je taj proces, unatoč brojnim i raznovrsnim ograničenjima, skratila na razumnu mjeru, pogotovo kad je riječ o hrvatskim knjigama. Iduće godine ići ćemo za tim da taj vremenski razmak bude što manji, ali mislim da nismo ispod europskog prosjeka.

Koji su vam najveći izazovi za budućnost?

— Unatoč teškoćama i ograničenjima u kojima Knjižnica radi programe uspješno ostvarujemo, ali otvaramo i prostor novim projektima i programima, koji su ponajvećma okrenuti budućnosti, poglavito oni povezani s novom informacijskom tehnologijom i novim medijima. Naši su razvojni planovi i projekti sukladni glavnim pravcima suvremenoga knjižničarstva, još određenije glavnim programima razvoja europskih nacionalnih knjižnica s kojima Knjižnica usko surađuje čak i u formalnom pogledu, jer postoji tijelo koje se zove Konferencija ravnatelja europskih nacionalnih knjižnica koji imaju svoje radne skupine i zajedničke programe te redovite godišnje sastanke gdje se programi utvrđuju. Rezultati tih pojedinih programa i projekata, od kojih neke izravno podupiru fondovi Europske unije, na raspolaganju su svim knjižnicama članicama Konferencije.

Knjižnica ima sve više korisnika. I to kako onih koji (fizički) dolaze u knjižnicu, tako i onih koji se njome koriste na daljinu. Osnovna dva pravca našega budućeg djelovanja bit će upravo u tome da osiguramo (u svakom pogledu) što bolje i kvalitetnije uvjete i uslugu kako onima koji dolaze fizički u prostore Knjižnice, bilo da im treba jedan podatak ili trebaju danima, tjednima, godinama nešto studirati ili proučavati, kao i onima koji se koriste uslugama naše Knjižnice na daljinu (Internet, mrežna stranica Knjižnice), a da pri tome ne dolaze fizički u Knjižnicu, bez obzira gdje se nalaze (u Zagrebu, drugdje u Hrvatskoj, bilo gdje u svijetu, 24 sata na dan). To je ono što se zove digitalna ili virtualna knjižnica. Prošle godine imali smo takvih posjeta našoj stranici više od milijun. Taj broj neprekidno raste. Rast će također razmjerno povećanju kvalitete naše usluge. Stoga ćemo već od sljedeće godine (sami odnosno zajedno s ostalim hrvatskim knjižnicama) sve više nabavljati novih informacijskih izvora (baza podataka i potpunih mrežnih tekstova), povećavati broj zapisa u našem katalogu odnosno bazi podataka (uz obradu tekućeg priljeva intezivirat ćemo i konvertiranje podataka s listića u računalni katalog), a digitalizacijom građe iz vlastitog fonda (u prvoj fazi rukopisa i novina), omogućit ćemo korištenje i tom građom na daljinu. Sve će to omogućiti i drukčiji pristup i međuknjižničnoj posudbi. Bitno je da Knjižnica osigura kvalitetnu uslugu korisniku, a nije uvjet da on i fizički dođe u knjižnicu. Dakako da će iz mnogo razloga, mnogi i dalje dolaziti. Stoga ćemo jednom i drugom aspektu toga našeg (izravnog) djelovanja prema korisnicima posvetiti jednaku pozornost, znanje i zauzimanje.

Sve to bit će i dio Strateškog plana razvoja Knjižnice koji je u izradi.

Razgovarao Zlatko Vidačković