Krleža izdaleka

Krleža izdaleka

Krleža je najveća katastrofa koja nam se mogla dogoditi. Blagoglagoljiv i bistar, on se vrlo mlad našao ne samo na čelu hrvatske književnosti, nego je na našim prostorima bio rano priznat kao neka vrsta barda ili gurua. Pojavio se u najbolji čas za sebe. Otvoreni Janko Polić-Kamov, rođen samo sedam godina prije njega, umro je u Barceloni 1910. u svojoj dvadeset i četvrtoj godini, a razbarušeni slobodar Antun Gustav Matoš pokopan je 1914. u svojoj četrdesetoj godini, to jest šezdeset i sedam godina prije Krležine smrti mada je generacijska razlika među njima samo dvadeset godina.

Od tog preranog Matoševog nestanka, mislim, ništa nas gore nije moglo zadesiti. Tek se pojavio i počeo otvarati vjetrovima mnoga zakovana vrata i nalaziti izlaze iz teške žabokrečine, otišao je, kako se kaže, u najboljim godinama i nikada nije bio nadoknađen. Njegove skitnje dovele su ga više gladnog nego sitog do Ženeve i do tada dalekog Pariza, u kome istina nije ostavio mnogo tragova osim svjedočanstva njegova prijatelja André Rouveyra, ali gdje je, u danima kad su tamo nicali zameci poezije XX. stoljeća, našao za sebe ono što mu je bilo najpotrebnije: vrelo novih ideja, bujanje novih pojava, pjesnike i slobodare. Na veliku našu sreću, on je dopisima sa svojih putovanja mogao prenijeti svoja oduševljenja Zagrebu i otkriti mu pjesnike kao Baudelairea, Rimbauda, Mallarméa, Maeterlincka, a malo je bilo pisaca koji su o pjesnicima govorili kao Matoš, na primjer: »Što bi bio čovjek bez tih velikih sanjara? Dan bez noći, život bez sna. Sanjajmo dakle!« I malo je bilo pisaca koji su tako dobro znali izabrati o čemu je valjalo govoriti. Gotovo sam siguran da u Zagrebu u ono vrijeme nitko osim Matoša nije spominjao nezaobilazna imena kao što su na primjer Sade, Stirner, Swift, Huysmans, Corbi#re, Thomas de Quincey, Villers de lIsle-Adam, Viélé-Griffin, Nerval.

Sve se bitno mijenja, kad je na ispražnjeno prijestolje prvaka, za koje se bosonogi Matoš nije nikad borio, glomazno zasjeo budući akademik Miroslav Krleža, koji neopazice, ali punom parom, skreće protivnim smjerom od svog velikog prethodnika. Koliko je Matoš htio otvoriti Zagreb velikim suvremenim tokovima svjetske poezije, umjetnosti, slobodarstva, toliko će se Krleža svojim austro-ugarskim purgerstvom cijelog života iz petnih žila opirati svim pojavama moderne umjetnosti u bloku, kao da one predstavljaju cjelinu: dada nije isto što i nadrealizam, nadrealizam nije isto što i apstrakcija, Picasso nije isto što i Marcel Duchamp, Breton nije isto što i Aragon, nego obratno. Zato što su sve manifestacije novoga ostale iza granica, Zagreb je tragično osiromašio bez pravih diskusija o živim idejama.

To mi je došlo do svijesti zahvaljujući u prvom redu prijateljici velikoj slikarici Toyen, Čehinji, koja je zbog staljinističke diktature emigrirala 1947. u Pariz, gdje sam je sreo u Bretonovom okružju. Kad mi je govorila o bogatstvu intelektualnog života u Pragu između dva rata, shvatio sam da je u usporedbi Zagreb u to vrijeme bio na repu događaja. Prag se u to vrijeme obogaćivao raspravama oko futurizma talijanskog i ruskog, oko kubizma, dadaizma, nadrealizma, nove fotografije, nove arhitekture, a praški časopis Red pod uredništvom Karela Teigea širom je otvorio vrata svemu zaista novome kao i novim pristupima Sadeu, Lautrémontu, Bauhausu, novoj kinematografiji, novom slikarstvu, itd. Ne treba zaboraviti ni Erotičku reviju (Erotická revue) Jindricha Štyrskoga, kojoj se ništa ravno ne može tada naći u Zagrebu. Ne bi li se i na Krležu mogao primijeniti Matošev sud: »Meni ŠsuĆsto puta miliji pisci kao Marlowe i Villon, koji živeći kao neljudi, pišu kao ljudi, od gospode kao Zola, koji žive kao mirni moralni purgeri, rigajući u knjige retoričke ciničke instinkte.« Ili. »Bijasmo i ostajemo proti tendencijskoj literaturi koju (taj gospodin) najgrlatije zagovara, tražeći od umjetnosti prije svega, da kao žurnalizam širi u prvom redu neke ideje, naročito društvene.«

Oduvijek sam bio daleko od Krležine poezije i teatra, koji usput budi rečeno mnogo duguju Matošu, ali sam kao gimnazijalac pratio njegove časopise i knjige. U nevezanim diskusijama među srednjoškolcima odlučno sam branio osobito njegov Pečat, jer mi se činilo da on za razliku od sovjetskog socijalističkog realizma zahtijeva slobodu u umjetnosti. Tako sam u tim davnim predratnim danima sastao na ulici Jožu Horvata, nešto starijeg od mene, koga smo zvali Britvica. On je vjerojatno dolazio vrbovati u višim razredima kandidate za Partiju. Taj mi je budući rukovodilac u zagrebačkom kulturnom životu oštro zamjerio što sam stao na stranu Krležina Pečata, saopćivši mi da »drugovi« dobro znaju da sam trockist pa da ne će sa mnom imati posla. Njegov me ukor zaista iznenadio, osobito zato što u ono vrijeme gotovo ništa nisam znao o trockizmu pa nisam razumio što mi ti »drugovi« zapravo predbacuju.

I zato me poslije rata ništa nije toliko razočaralo kao sudbina Pečata, te crne rupe hrvatskog moderniteta. U presudnom času, 1945, u doba trijumfa Đ ilasa i Zogovića, onoga koga je jednom zauvijek ismijao: »Čekaj Zogo, ček, ček, ček, / slaboj pjesmi ima lijek«, Krleža, kao da ničeg nikad nije bilo, kao da je sve zaboravio, odmah i bez razjašnjenja surađuje u agit-propovskoj Republici i druži se s mojim Britvicom i ostalim Britvicama.

Teško su me razočarali i bivši suradnici Pečata, koje je Krleža bio pomno izabrao, dajući tako izvjestan sjaj njihovom književnom imenu. No oni su se u doba staljinističkog pritiska ponijeli rekao bih gore od Krleže. Svi ti Daviče, Dedinci, Marinkovići, Šegedini, veliki su krivci što naš kulturni život nije danas bogatiji. Ne ću sada spominjati budućeg Titovog ambasadora u Parizu Marka Ristića, jer sam o njemu već drugdje govorio. Podsjetit ću samo da je Ristić, tek onda kad je šutke raskinuo s Bretonom i kad je prestao biti nadrealist, postao jedan od glavnih Krležinih suradnika. Prema tome veza Zagreba sa svijetom ostala je traljava, a moralna situacija mutna.

To moje gledanje nitko manje-više nije dijelio ili ne dijeli. No odmah poslije Krležine smrti, Ante Ciliga mi je 12. siječnja 1982, poslao u Pariz svoj kraći članak: »Političko trgovanje s lješinom Miroslava Krleže«, koji je vjerojatno neobjavljen, jer ga ne spominje ni Lasić u svojoj monumentalnoj Krležologiji. Mislim da je taj britki tekst važan pa ga zato opširno citiram:

»... temeljni grijeh Krležinog bića ispoljio (se) u njegovom odnosu prema Ruskoj Revoluciji, prema njezinoj fazi dekadence, nastupiloj zime i proljeća 1921. i osobito oštro poslije smrti Lenjina, sa Staljinovim bonapartizmom. Niti »moskovski procesi« i grozna Staljinova »čistka« 1936-1938, koja je progutala najbliže prijatelje i suborce Krležine mladosti i muževnosti, Đ uru Cvijića i Kamila Horvatina, nisu bili dovoljni da izvedu Krležu u otvorenu opoziciju prema Staljinu i staljinizmu. U svom »Pečatu« Krleža je samo nešto malo mucao, izdaleka natucao o svemu tome, upravo onako kao što je samo nešto malo mucao i izdaleka natucao o gaženim pravima hrvatskog naroda pod Titovim režimom. Hrvatske nostalgije, da će se Krleža barem u posljednji predsmrtni čas prenuti i kod odlaska tako lupiti vratima da ga ne samo Hrvatska i Jugoslavija nego i vanjski svijet čuju, nisu se ispunile. On je otišao sagnut, pogrbljen kao što je i živio u posljednjoj ovoj poslijeratnoj fazi svoga života, kad je znao još zagrmiti samo prema grijesima prošlih režima i prošlih faza svoje borbe.

Ciliga nastavlja:

Zatajivši, u tridesetim godinama, prema Rusiji, Krleža je, u četrdesetim godinama i kasnije, zatajio prema Hrvatskoj. Nakon što je provincijski zatajio u svjetskom problemu Ruske Revolucije, Krleža je zatim provincijski zatajio i u nacionalnom lokalnom hrvatskom životu. Nakon one prve, svjetske, zataje oborio se bio na sitnu balkansku ribu, na balkanske staljinističke šegrte, Đ ilasa i kompaniju (u bečki pretencioznom »Antibarbarusu«, da bi se najzad, kod druge zataje, poklonio zajedno s Titom istom Đ ilasu, kad su ovo dvoje došli skupa 1945. Krleži da ga prekore što nije bio došao u šumu i da mu taj grijeh milostivo oproste, uz cijenu da on odsad kadi njihovom Tito-Đ ilasovom režimu... Krleža je prihvatio milost i ispunio do kraja svoju obavezu...

Ciliga dodaje:

Režim je priredio Krleži svečani sprovod i pokop, ali hrvatski narod, hrvatske mase su briljirale na sprovodu i pokopu svojim odsustvom.«

Prije nego završim, dodao bih da sam u životu rijetko kada govorio s Krležom. U sjećanje mi se urezao moj slučajni susret s njim godine 1955. u rovinjskoj luci gdje je on s koferom nervozno čekao da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna. Brod nije nikako dolazio, a Krleža se sve više na suncu vrpoljio, pretjerano se šaleći i govoreći bez prestanka kao da želi prikriti neku nelagodnost.

Kako onda ne pomisliti na Matoševe riječi: »Postati čovjek je ljepše no postati kralj, a postati pjesnik je ljepše no postati čovjek!« Krleža je to nažalost zaboravio. Nije na pjesniku da se klanja kralju.

Radovan Ivšić