Krjepost kao estetski habitus

Jacques Maritain, Umjetnost i skolastika, prev. Marko Kovačević, naklada Globus, Zagreb, 2001.

Jacques Maritain, znameniti francuski filozof neotomističkog smjera mišljenja, u hrvatskoj je kulturnoj javnosti još prije Drugoga svjetskog rata bio prihvaćen kao jedan od misaonih temeljaca »kulturne Europe«, a u nastojanju da se Chateaubriandov »genie du Christianisme«, simbiotičan s europejstvom, obrazloži spoznajnoteorijski sustavno i čisto. Maritainova su intelektualna nastojanja — epohalno prije mišljenja egzistencije (ontički poimana opstanka) u Jaspersovu ili Mounierovu smjeru — na nov život probudila skolastičke temelje, a na njima, zna se, počiva zastupanje i obrazlaganje kršćanskog svjetonazora. Čitan i komentiran posebice među katoličkim intelektualcima, koliko među svećenstvom toliko i među laicima, Maritain je svojim djelima uvelike pridonio da se u okrutnim vremenima dvadesetostoljetnih totalitarizama ne izgubi vjera i nada u mogućnost čovjekova opstanka i suživota na ovom svijetu. Ili, konkretnije i tragičnije, na kugli zemaljskoj. Njegove knjige Religija i kultura te Anđeoski naučitelj još su 1935. odn. 1936. ponudile intelektualcima uvid u način, kako vlastito kršćansko osvjedočenje misaono i praktično utemeljivati i obrazlagati, bez mogućeg i posve realnog zapadanja u prozelitizam odnosno u ideološke redukcije, toliko svojstvene onom dobu. Onodobnoj globalnoj komunikaciji, naime. Znakovito je da su se knjige Jacquesa Maritaina stale u nas nanovo objavljivati tijekom posljednjeg desetljeća, za što posebne zasluge pripadaju Marku Kovačeviću, prevoditelju i prireditelju i ove, razmjerno rane Maritainove knjige.

Izrezbarene studije

Umjetnost i skolastika napisana je 1920. godine. Nekoliko zadnjih poglavlja pridometnuto je tridesetih godina, kada je Maritainove estetičke nazore i postulate, a u knjizi je prvenstveno o njima riječ, valjalo zastupati u odnosu prema moralu, prema tada suvremenim društvenim problemima u cjelini. Odatle u knjizi zoran zaokret, naslovljen uostalom Dodaci, a sastoji se od četiriju raznovrsnih tekstova, koji se doimaju kao kakva apologija bitnoj teorijskoj misli iznesenoj u glavnom korpusu ne osobito duga traktata.

A on se sastoji od devet poglavlja: I. Skolastika i teorija umjetnosti, II. Spekulativni red i red praktični, III. Pravljenje i djelovanje, IV. Umijeće je umna krepost, V. Umijeće i ljepota, VI. Pravila umijeća, VII. Čistoća umjetnosti, VIII. Kršćanska umjetnost, IX. Umjetnost i moralnost. Svako od poglavlja doista »izvješćuje« o pitanju naznačenu naslovom, pa je na stanovit način fino izrezbarena mala studija. Ona se doima kao malen enciklopedijski članak o problemu, međutim pisana je nezatajivim, vrlo lijepim stilom francuskog pisca, stilom odnjegovanim uostalom na francuskim književnim klasicima te posebice na djelu Maritainova prethodnika i učitelja, Henria Bergsona. Prevoditelj je pak taj stil znao i uspio prenijeti u moderni hrvatski, pa pred sobom imamo djelce visokog stupnja filozofskog diskurza, istodobno vrhunsko djelo književne esejistike. Glede strukture knjige važno je pripomenuti i to, da je nekoliko zadnjih araka posvećeno bilješkama. One nisu pisane kao doslovne »fusnote«, nisu dakle pisane nogom a bez glave, kako je to mahom u kompjutoriziranoj današnjici, nego kao dodatni znanstveni uvidi, eksplikacije, koje, s poticajem u objašnjavateljskoj potrebi, izlažu problem do neslućenih podrobnosti.

Što je agibile, a što factibile

Maritain polazi od temeljnih naziva Tome Akvinskoga za atribute Lijepoga: integritas, claritas, consonantia (jedinstvo, jasnoća, sklad), koji su — kao područje djelatnosti što su je antička koliko retorika toliko i estetika zvale ars, dakle umijeće — podvrgnuti najvišoj, logikom posredovanoj kategoriji ordinis, reda. Red, metafizički, kozmički, društveni i egzistencijalni, podvrgnuti su nadalje najvišem načelu, koje je Božji um, u ljudskim pak skromnim kategorijama mišljenja: razum. Znameniti taj stavak uostalom kod Tome glasi: Omnium humanorum operum principium primum ratio est, tj.: Prvo načelo svih ljudskih djela jest razum.

I umjetnost je, kao manifestacija vrhunskog reda, razuma, ljudska djelatnost koja se zove ars. Ars je međutim svevladna glede svakog načina pravljenja, pa i svakodnevnih ljudskih čina. Oni se pak mogu razdvojiti na djelovanje i pravljenje (fr. agir odn. faire). Odredivši tako ontološki status umjetnosti, Maritain ispituje što je to u ljudskom bavljenju agibile a što factibile. I tu Maritain dolazi do glavnog pitanja, koje se postavljalo i antičkim estetičarima i retoričarima, pitanje naime o razlici između obrtnika i umjetnika. Pravila obrtnika, odgovarat će otprilike tijekom knjige Maritain, tehnička su pravila, i valja ih dugo usvajati. No pored tih tehničkih pravila, koja valja učiti i usvajati kao pripadna umjetnikovoj urođenoj sposobnosti izražavanja sebe i predmetnog svijeta, valja nam slijediti i viša pravila, koja su nadređena tehničkim pravilima za izradbu pojedine umjetnine, pravila naime upravo prizvanih Tominih načela jedinstva, jasnoće i uzajamnne usklađenosti. Njih pak ne može slijediti razbarušen ljudski um, pa u tom smislu Maritain i Benedettu Croceu osporava valjanost s, možemo to tako tumačiti, pretjerane mentalistički pojmljene, jednokratne a nejedinstvene, neklapne, neskladne i necjelovite intuitivne spoznaje. (Nije li bjelodani »znak našega doba« i činjenica, da upravo Joyceov Stephen napušta teološki zavod kao renegat integritatis, claritatis i consonantiae, te započinje svoju odisejadu; odisejadu pisaca dvadesetog stoljeća?).

Biće estetske krjeposti

Da bi artifex mogao proizvoditi svoju artem, potrebno je da on bude cjelovito biće estetske svijesti, odnosno, rečeno maritainski: biće estetske krjeposti. Krjepost je ono što tvori čovjekov habitus, njegovu cjelovitu sposobnost da bude nositeljem zakladnih Tominih atributa. Za razliku od moralnog habitusa, za razliku od habitusa intelektualnog, estetski je habitus ustrojen kao krjepost kojoj je unaprijed dano posredovati najviše kategorije, koje se tek potom eventualno reduciraju u svijesti kao dotad poznata i uglavnom nezaobilaziva »pravila«. Držim da je ovaj odjeljak Maritainovih razlaganja i njegov najveći prinos modernoj estetici, važan i zato, jer je estetika —proglašena u naše doba mrtvim čedom a u raznoraznim proroštvima o »smrti estetike« — upravo na tragu razmatranja o proizvodnoj i tvorbenoj naravi umjetnosti uspjela kao teorija preživjeti čak i prošlo, nevoljno, i u svakom smislu ružno i nerazumno stoljeće.

Knjiga Jacquesa Maritaina Umjetnost i skolastika i u tom je, povijesnoepohalnom smislu, nama dobrodošla. Možda kao slutnja kakva zdravlja u općoj propalosti. Uostalom, na hrvatskome nema mnogo prevedenih djela iz estetike. Sramota povijesti, i naših predšasnika. Tu sramotu valja učiniti bar manjom i podnošljivijom.