K negrijanom kazalištu

K negrijanom kazalištu

U bivšoj tvornici Jedinstvo na zagrebačkom savskom nasipu, uz Močvaru i Attack mjesto je pronašla i Kazališna družina frustriranih redatelja ili Kufer, koja je 26. studenog i službeno otvorila novu zagrebačku pozornicu

Treba naći pravu mjeru između profita i ukusa, rečenica je iz čuvene Strategije kulturnog razvitka, primjenjiva i na popularni koncert, talk-show ili modnu reviju na kazališnoj pozornici, ponekad čak ni nominalno zakrivene obljetnicom, rođendanom ili dodjelom nagrada. Što to znači u praksi, postaje jasnije kad mladi kazalištarci, koji nisu ni mladi ni nepoznati, odluče predstave u vlastitoj produkciji igrati u negrijanoj tvorničkoj hali, usklađujući termine proba s koncertnim programom kluba s druge strane zida.

U bivšoj tvornici Jedinstvo na zagrebačkom savskom nasipu, uz Močvaru i Attack mjesto je pronašla i Kazališna družina frustriranih redatelja ili Kufer, koja je 26. studenog i službeno otvorila novu zagrebačku pozornicu, djelomično sklepanu od ostataka bivših scenografija većih gradskih kazališta. Premijere su za otvaranja imale dvije suvremene inscenacije avangardnoga dramskog pisma s početka stoljeća, Tragedije mozgova Janka Polića Kamova i Adama i Eve Miroslava Krleže, na kojima su se ogledale voditeljice Kufera, redateljice Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković.

Iako je tvornička hala samo priručni kazališni prostor, predstave kojima se inaugurirao Kufer uspjela su ostvarenja. Orijentirane na glumačku izvedbu izrazite fizikalnosti, pojačanih gestualnih i vokalnih naglasaka, i jedna i druga pokušale su nadoknaditi nedostatak pravog svjetla, izostanak scenografije na groblju scenografija i neakustičnost prostora. S druge strane, i historijski okvir izabranih tekstova nameće takvu vrstu izvedbe, koja neuroze preteče ekspresionizma i zrelog predstavnika istog smještaju u suvremenost, ne gubeći gotovo ništa od originala.

Kamovljeva je drama utoliko teži put, jer se u podugoj i ekstatično verbalnoj drami dugih i zapletenih monologa ocrtavaju sve tematske postavke ovoga autora: bunt pojedinca, histerija otpadnika i egzistencijalna nemoć koja uvijek loše završava. Kako u predstavi glume uglavnom akademci s nevelikim ili nikakvim iskustvom izvan male Akademijine dvorane, u susretu s ovakvim tekstom i nabrijanim režijskim ritmom koji im je nametnula Dora Ruždjak Podolski proglumio je Nikša Marinović, dok prave potencijale Dušana Bućana i Jasmina Telalovića tek treba otkriti. Daria Knez igra tek samozatajnu epizodu, iako važnu za postaje pada Marinovićeva protagonista.

Naprotiv, od Adama i Eve iskustvo je izvrsnih Franje Dijaka, Dore Polić i Bojana Navojca napravilo predstavu koja bi u idealnim uvjetima ušla u gornji dom repertoara dramskog kazališta. Iako ne toliko spektakularni kao ostale Krležine Legende, Adam i Eva intimističko su sabiranje varijacija muško-ženskih odnosa, prikladno svedeno na tri glumca, od kojih ovaj treći, Navojec, za razliku od slične situacije u zbilji, uopće ne smeta, dapače. Koliko će Zagrebu smetati ili koristiti nova scena, saznat ćemo uskoro, jer Kufer ima dugoročne planove.

Igor Ružić