Izložba za poželjeti!

Izložba za poželjeti!

Šimrak kritički i ironično reagira na anomalije današnjeg svijeta, nudeći sjajno osmišljen koncept, bez banaliziranja motiva i poruka

Robert Šimrak (Zagreb, 1967) jedan je od umjetnika čije izložbe iščekujemo s oduševljenjem i znatiželjom, gotovo bez ikakve skepse o kvaliteti radova, bojazni od pomanjkanja originalnih i maštovitih rješenja ili od uskih granica vlastite slikarske poetike. Takvo neskriveno (i javno priznato) raspoloženje pisca ovih redaka ima duboke i ozbiljne korijene. Šimrak je, naime, oduvijek pripadao onim umjetnicima koji ne izlažu pretjerano, ne zasipaju nas radovima u razdobljima kada nemaju nekih većih pomaka i ideja te ne smatraju kako stalno moraju biti prisutni na izlagačkoj sceni, tek toliko da povećaju godišnji broj samostalnih izložbi. Uvijek držeći visoke kriterije prema samom sebi, s osjetnom dozom samokritike i perfekcionizma, Šimrak se već zarana potvrdio kao slikar koji se ne pojavljuje u javnosti ako nije apsolutno siguran da se u njegovu opusu pojavila i razvila neka nova dionica, novo motivsko-problemsko rješenje. Takva doza skromnosti, odgovornosti i obzirnosti prema drugima (i prema sebi) mora u kritičara buditi stanovite simpatije i kredite. Posebno kada je riječ o slikaru čija je poetika svojedobno nedvojbeno proširila granice pop-arta, oživjevši taj povijesno-stilski segment u trenutku kada je to za nekoliko godina bilo prerano pa čak i nepopularno. Za mlada slikara gotovo rizično. No, naša je struka ipak prepoznala (u prvoj polovici devedesetih) da je riječ o snažnoj i maštovitoj umjetničkoj ličnosti, koja radove izrađuje tehnički savršeno, a idejno vrlo slojevito. Svaka je Šimrakova izložba potvrđivala i produbljivala te dojmove. U njega nije bilo oscilacija, problematičnih zaokreta, narcisoidnih epizoda. Njegovo je slikarsko zrenje išlo postojanom uzlaznom putanjom. On je radio za kritičare, a da mi nismo morali raditi za njega. Gotovo idealna situacija. A uz to je bio istinski skroman, volio čuti tuđe mišljenje te bivao iskreno dirnut komplimentiranjem radova, bez lažne poze. Da nam je barem više takvih umjetnika. Eto, zato se uvijek veselim Šimrakovim izložbama. Jer me od njegovih izložbi ne boli glava.

Koncept bez pretencioznosti

Da je Šimrakov opus nabijen pozitivnom energijom, osjećamo i na novoj izložbi u prostoru nedavno otvorene Galerije Dubrava u sklopu Kulturnog centra Dubrava (Dubrava 51a). Iako je polovica radova na izložbi nastala kao reakcija na posljedice napada na Ameriku 11. rujna ove godine (twinsi od lego-kockica s utisnutim simbolom zvijezde i polumjeseca, lego-ljudi kao kostur s Halloween-maskom, policajac u zaštitnom odjelu s maskom te velika metalna kanta zapaljive tekućine s utisnutom lubanjom), druga je polovica izložbe više vezana uz stanovitu poetsku, lirsku dimenziju, čija su ishodišta nekada formalno bila pop-artovska (cvijeće, lego-kockice s utisnutim simbolima, mostovi od lego-kockica), a danas ih više prepoznajemo kao utjecaj stripa, plakata i crtića. No, tu nema neozbiljnih elemenata, ni poigravanja. U Šimraka naglašen je nedvosmisleni društveni i politički komentar, s jasnom porukom gdje su središta političke i komercijalne moći. Na cvijeću i lego-kockicama vidimo utusnut logo Mercedesa, Volkswagena, $, Opela, srp i čekić, kukasti križ, grčki križ, zvijezdu s polumjesecom... Svi oni simboli kojima smo okruženi i kojima ne možemo pobjeći u svakodnevnom životu i koji, naposljetku, ravnaju našim životima. Doživljavamo ih kao prijeteću i podmuklu dimenziju poetičnih, nježnih šarenih cvjetića i mostića, koji znače bijeg od realnosti, veselu i bezbrižnu stranu života. Šimrak kritički i ironično reagira na anomalije današnjeg svijeta, nudeći sjajno osmišljen koncept, bez banaliziranja motiva i poruka. U njegovu slikarstvu nema praznine i odsutnosti umjetnika, a nekadašnja je prividna impersonalnost (tehnički savršena izvedba) zamijenjena tragom i gestom slikara (prvi put izlaže crteže u tehnici ugljena i krede u boji na papiru). Šimrakov su crtež, sjenčanje i osjećaj za format savršeni; perspektiva, perspektivna skraćenja i kadriranje besprijekorni.

Postoji mnogo slojeva analize Šimrakovih kodova prikazivanja, i mnogi podliježu subjektivnoj percepciji i svjetonazoru svakoga pojedinog promatrača, no iza toga prividno pitka i prihvatljiva lica suvremenog umjetničkog senzibiliteta krije se istančani umjetnik kojemu je (još) stalo do budućnosti svijeta, i koji gleda i vidi mnogo dalje od kvadrature svoga toplog atelijera.

Iva Körbler