Istarski puti po Zagrebu

Stojim na tramvajskoj stanici, iza mene opskurni ugostiteljski objekt lijepa hrvatskoga imena CONDOR, pokraj mene stoji hrvatski vojnik, na rukavu mu zinula izvezena zmija s natpisom COBRA, a preda me dolazi tramvaj na kojemu sjaje »Sviježa jaja 5.-og Maja«. Već sam navikla da gluposti i netočnosti u natpisima na ulicama trče k meni, valjda zato što žele da ih netko ipak primijeti, ali što vrijedi? Toliko sam puta i slikom (onom moćnom, televizijskom) i riječju upozoravala na njih, pa ništa. Stoje tako i dalje. Njih su jednostavno uprasili njihovi nalogodavci i nalogoprimci po onoj »našla krpa zakrpu«. Ne moram se uopće truditi da ih pronađem. Oni, naime, sami pronalaze mene.

Nije nimalo slučajno što odmah iza ugla moje kuće počinje ulica koja se zove Bersečka. Ničim se ne ističe. Trešnjevačke jednokatnice (pazi, oštar pas!, s dvorištima iza kuća i ružičnjacima ispred), koje ubrzano nestaju pod naletom nezgrapnih i ružnih »interpolacija« vrlih novih građevinskih »poduzetnika« bez imalo ukusa. I susjedne ulice otkrivaju vezu s Istrom: Baštijanova, Spinčićeva, Fiaminova, Mandićeva, Dobrilina, Gortanova — po zaslužnim Istranima, ili Pazinska i Puljska po istarskim lokalitetima. Sve te ulice nalaze se pokraj ZET-ove remize na Ljubljanici. Tako se zovu već desetljećima. Ne slučajno. Dok su Istrom vladali Talijani, ni izdaleka tako dobrodošli kao danas njihovi potomci kad nastupi ferragosto da napune našu uvijek gladnu turističku blagajnu, mnogi su hrvatski rodoljubi bježali pred talijanskim terorom u matičnu zemlju Hrvatsku (koja je i sama stenjala pod tuđinskom vlasti). Kad se mora birati između dva zla, onda je jasno da je mnogim Hrvatima u Istri voda došla ne do grla (i malo više). I tako je jedan bjegunac, čim bi se nekako smjestio u velegradskom podzemlju, povlačio za sobom drugoga, a posao su nalazili ondje gdje se i danas često zapošljava prva generacija migranata — na gradskom tramvaju. Vozači (onomad i kondukteri) glavinjali su blatnim sokacima u gluho doba noći ili u cik zore s posla i na posao, pa što je bilo logičnije nego potražiti kakvu podstanarsku sobicu blizu trešnjevačke remize (tada još jedine)?! Tako su Istrani živjeli u »istarskim« ulicama — mnogima su ta imena bila i jedino što im je ostalo od zavičaja.

Od Pulja do Pule

Nazivi Bersečka i Puljska ulica pokazuju, osim veze s Istrom, još nešto: veliku starinu. Bersečku ulicu danas svatko tako i čita, no ona je dobila ime po Brseču, rodnom mjestu Eugena Kumičića (pseudonim Jenio Sisolski također je zavičajni relikt — po brdu Sisolu nedaleko od Brseča). Zašto onda tako ne piše? Oblik Berseč i toliki drugi (npr. kerv, karv, terg, Gertovec, pa hrvatsko prezime u Mađarskoj Gergics — krv, trg, Grtovec, Grgić) sadrži tzv. slogotvorno r, uz koje se dugo i mislilo da se čuje neki popratni vokal (e/a), a želio se istaknuti samoglasnički karakter toga r, pa se tako i pisalo. No valja znati da je to e bilo samo znak koji se nije izgovarao. U predgovoru svoga Slovinsko-talijanskoga rječnika iz 1874. Dragutin Parčić izrijekom o tome kaže: »Muklo e pred r, u školskih knjigah dosad naznačeno naglaskom, kao čverst, kerv, ovdje je izpušteno... takve i slične rieči naći će se... pisane čvrst, krv i t. d.« Kako je onda moguće da se ulica zove Bersečka, kad sigurno nije stara ni kao Parčićev rječnik, jer je tada vjerojatno bila bliža njivi nego ulici?

»Krivci« za takvo pisanje skrivaju se u zemljišnim knjigama i u zemljopisnim kartama koje su ih rabile kao vrelo podataka. Znamo da su zemljovide izrađivali Austrijanci, koji su još dodatno iskrivili imena naših lokaliteta. A jednom zapisano, ime se teško mijenja. I nedaleka Puljska ulica svjedoči o starini. Danas kažemo Pula, pulski (npr. arena, festival), a starije ime toga grada bilo je Pulj. Ta stara imena vrlo su stilogena, pa stoga upotrebljiva u beletristici, poglavito u pjesništvu, jer odišu pasatizmom i nostalgijom. Tako je i Tin Ujević pouzdano znao da se grad zove Split, a ipak je »zelenu granu s tugom žuta voća« sanjario »u kakvom starom, spljetskom perivoju«.

Brsečka i Bersečka

I sve je tako mirno i sanjarski moglo i završiti da nisam otvorila Turistički vodič po Zagrebu (1994./95.) i vidjela da je grad Zagreb počastio mali Brseč, kao ni jedno drugo mjesto, dvjema ulicama a da o tome pojma nema. Jedna je Bersečka, a druga je Brsečka. Oni koji daju imena ulicama i trgovima očito nisu dokučili da se Brseč već smjestio u Bersečkoj ulici, pa mu ne treba davati još jednu (»modernija« je na drugom kraju grada, u još jednoj istarskoj enklavi između Borongajskog luga i Vukomerca). Ako se nađe koji nevjerni Toma, lako može provjeriti moje riječi: Bersečka str. 34 (H5), Brsečka str. 38 (G3). Oko ulice leksikografa Parčića ne mora se truditi. Parčića, naime, nema u onom mentalnom sklopu koji vedri i oblači u gradu Zagrebu, pa ga je izlišno tražiti i u popisu zagrebačkih ulica. Hrvate su, čini se, više zadužili likovi iz romana — dakle fikcije — (npr. Đurđica Agićeva ili kontesa Nera, koje uz tolike druge imaju svoje ulice) nego zaslužni muževi koji su nezahvalnim i neukim naraštajima ostavili svoja vrijedna djela, ne primivši za njih zemaljske plaće.