Ideja slobode i ravnopravnosti

Ideja slobode i ravnopravnosti

Vodstvo i brojni članovi Matice hrvatske suđeni su i osuđeni na tamnice, mnogi su prognani s radnih mjesta, neki iz mjesta boravka, ali te žrtve brojnih, poznatih i nepoznatih, urodile su jedinstvenim plodom — slobodom Hrvatske

Hrvatski narod, kao i drugi europski narodi, prošao je tegobani krvav put, križni put, u stoljeću koje je za nama. Dvije pogubne totalitarne ideologije, obje globalističke na svoj način, fašistička i komunistička, ostavile su trajne i krvave tragove u Hrvatskoj. Teško je popravljati zlo koje se s vremenom taloži u mentalitetima, a živote nitko ne može vratiti. Dok su ostali europski narodi proživjeli dva svjetska rata, Hrvati su morali prihvatiti još jedan, nepravedan rat, koji se na očigled čitavoga svijeta odvijao na hrvatskom prostoru; u tom ratu stradavala su mnoga dobra, ali još je teži danak u životima mladih. Taj rat, Domovinski rat, ipak nije bio uzaludan, kao toliki ratovi koje su Hrvati bili prisiljeni voditi za tuđe interese, nego je donio konačno oslobođenje i samostalnost Republici Hrvatskoj. Mnogo je ljudi, i njihovih tragičnih sudbina, položeno u temelje današnjoj našoj slobodi i neovisnosti.

Središnja nacionalna ustanova

I hrvatsko proljeće, pokret kojemu obilježavamo tridesetu obljetnicu, svojom idejom o slobodi, pravednosti i ravnopravnosti ugradilo se bitno u povijest Hrvatske, i u sudbinu hrvatskoga naroda. Nakon mađarske revolucije (1954), nakon praškog proljeća (1968) i studentskih pobuna diljem svijeta, i u Hrvatskoj se sustavno utvrđuje politička i socijalna misao o pravednosti, jednakosti i o socijalizmu s ljudskim likom. Ta ideja humaniteta, ideja o pravednosti i jednakosti, o slobodi naroda i pojedinca, koju su započeli i vodili ponajprije intelektualci, a ne političari — jer je iskrenim intelektualcima uvijek opće dobro iznad osobnog probitka — sa središnjeg partijskog komiteta seli se na Sveučilište i u Maticu hrvatsku, najstariju kulturnu ustanovu hrvatskoga naroda. Matica hrvatska tim se idejama, i ljudima koji su takvu misao zastupali, širili i obrazlagali, posve otvorila, posebice nakon što je svjesno preuzela ulogu središnje nacionalne ustanove, kojoj je dužnost čuvati kulturni i društveni poklad svoga naroda, ali i brinuti se o njegovoj budućnosti. Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika posve se jasno očitovalo da vodstvo u Matici hrvatskoj ima moralne snage i intelektualne odlučnosti prihvatiti izazov novoga vremena.

Projekti novoga lica Hrvatske

Matica hrvatska, više nego bilo koja druga ustanova u našem narodu, mogla je okupiti ljude koji su promišljali sudbinu svoga naroda, ali i sudbinu onovremene Europe, podijeljene, zbog ideologije, u dva suprotstavljena tabora, odnosno bloka. Središnjica Matice hrvatske u Zagrebu, i njezini ogranci diljem zemlje, koji su se svakim danom sve više množili, te su premrežili cijelu Hrvatsku, mogla je biti ono ognjište na kojemu gori živa vatra, te se u njoj može kovati i oblikovati željezo buduće hrvatske sudbine. Od toga željeza neće se više kovati verige i lanci za slobodoljubive ljude, nego alat za slobodnu društvenu, političku i nacionalnu djelatnost.

Matica hrvatska uspjela je u svojim redovima u vrlo kratku vremenu okupiti pjesnike i političare, književnike i umjetnike, filozofe i teologe, gospodarstvenike i kulturologe — sve one kojima je sretnija budućnost naroda bila pri srcu i na pameti. U Matici su se snovali projekti koji su trebali preoblikovati lice Hrvatske i na političkom i na gospodarskom polju: u općoj demokratizaciji, u cjelokupnom školstvu, u javnim medijima, u prometu — u svemu što jest život jedne zemlje i u čemu se sastoji boljitak i zadovoljstvo njezinih građana. A sve to počinje od svijesti o osobnoj i nacionalnoj slobodi, o slobodi mišljenja, govora i pisanja, o slobodi gospodarskog djelovanja, o jednakosti i ravnopravnosti bez obzira na ideologiju, partijnost, naciju ili vjeru.

U Matici hrvatskoj, oko njezina nakladničkog programa, u Zagrebu, i diljem Hrvatske, rodile su se ideje ne samo o kulturnom djelovanju nego i o povezivanju naših pokrajina, o tunelu kroz Učku, o autocesti Zagreb — Split. Ideja o potrebi povezivanja Hrvatske modernim prometnicama osnažila je osjećaj ponovne i pune društvene, gospodarske i političke integracije Hrvatske, te su stari regionalno-politički pojmovi — Slavonija, Hrvatska, Dalmacija, Istra, Dubrovnik ostali u svijestima samo kao povijesna zanimljivost, koja je već u zbilji prevladana. Politika i kultura, tada valjda jedini put, mislile su jednako i isto — ostvariti slobodnu i prosperitetnu Hrvatsku, zemlju slobodnih građana. Prevelik je to bio izazov, jednako za središnju vlast u Beogradu, kao i za socijalistički blok u istočnoj Europi. Prerano je bilo još promišljati Europu bez granica i bez smrtonosnih zidova razdvajanja.

U temeljima sadašnje Hrvatske

Hrvatsko proljeće se, kao ideja i društvenopolitički projekt, iako slomljeno političkom odlukom, ugradilo u temelje naše, sadašnje Hrvatske. Oni koji su promišljali slobodu dospjeli su u tamnice; suđeno im je za protudržavnu djelatnost, optuženi su i osuđeni za zločine poticanja vjerske, nacionalne i rasne mržnje. To je bio još jedan apsurd tadašnjega sudstva. Vodstvo i brojni članovi Matice hrvatske suđeni su i osuđeni na tamnice, mnogi su prognani s radnih mjesta, neki iz mjesta boravka, ali te žrtve brojnih, poznatih i nepoznatih, urodile su jedinstvenim plodom — slobodom Hrvatske.

Spominjući se slavnih dana promišljanja i pjevanja o slobodi, ne zaboravimo danas da je sloboda ono dobro koje se ne može platiti nikakvom cijenom, ni srebrom ni zlatom. Za nju je previše života žrtvovano. Ona je dragocjenost za koju je vrijedno trpjeti i živjeti u nadi, za koju se, dapače, i život polaže.

Svima koji su za slobodu pali, ili trpjeli zbog nje, vječna hvala, a nama svima neka bude podarena iskrena i prava osjetljivost za sve dobro što se u slobodi može i mora slobodno stvarati i ostvarivati. I da od naše slobode nitko ne bude manje slobodan, da od naše sreće nitko ne bude manje sretan i da od naše radosti nitko ne bude ni tužan ni žalostan.

Josip Bratulić

predsjednik Matice hrvatske