Horizontalno-vertikalno

Horizontalno-vertikalno

Slavko Jendričko, Podzemni Orfej, Meandar, Zagreb, 2001.

Etablirani hrvatski pjesnik Slavko Jendričko kontinuirano se upisuje u našu suvremenu pjesničku produkciju još od 1969. godine, kada je objavio svoju prvu zbirku pod naslovom Nepotpune dimenzije u ozračju šezdesetosmaških zbivanja i tadašnjih književno-teorijskih i poetičkih dilema, dok posljednjih godina ispunjava kulturni život ove sredine iznimnim trudom u uređivanju Riječi kao jednoga od trenutačno ponajboljih književnih časopisa (a koji se, paradoksalno, producira u Sisku kao mjestu koje bi apriorno smatrali kulturalno mrtvim da ne postoji klima kakvu u velikoj mjeri ustrajno omogućava Jendričkov krug suradnika). Unatoč toj vrsti angažmana, Slavko Jendričko, na svu sreću, nije zanemario svoju darovito i znalačku pjesničku proizvodnju, tako da nam je odnedavno ponudio na čitanje i najnovije poetsko ukoričenje naslovljeno Podzemni Orfej.

Simbolički repertoar

I premda Jendričko u novoj zbirci uglavnom zadržava motivski i simbolički repertoar kao što su, primjerice, Bog, Isus, usta ili jezik te znakovito birani predstavnici flore i faune u okviru autorove biofilne orijentacije (ne zanemarujući pri tome ni konzekvence tehnološkoga okruženja u kontekstu sve osvještenijega percipiranja globalizacijskoga procesa), Podzemni Orfej ipak znači intrigantan obrat u odnosu na pjesnikov svijet iz prethodne zbirke Zimska katedrala, objavljene 1999. godine. I više od toga, najnovija Jendričkova pjesnička ostvarenja navode na povratno iščitavanje njegova bogata opusa jer se čini da ipak implicitno polemizira s nekim svojim ranijim razmišljanjima koja je dosljedno propitivao i dokučivao u pjesničkoj formi.

Tehnika i priroda

Ponajprije, Jendričko je učinio zaokret u svome vertikalnome pogledu na svijet. Dok je u horizontalnome ogledavanju svijeta ogorčeno i ironično problematizirao odnos tehnike i prirode te političko-ideološkoga i sveopće merkantilizacije u našem kontroverznome okolišu na ruševinama potrošenih mitova, autor je istodobno u različitim oscilacijama raspoloženja pokušao definirati perspektivu ovoga svijeta u vertikalnome ustroju, upravo onako kako je to precizno eksplicirao Branko Maleš u instruktivnome i nezaobilaznome pogovoru Jendričkove knjige izabranih pjesama pod naslovom Orguljaš na kompjuteru. No, Jendričko u Podzemnom Orfeju napušta »vlastito pronalaženje Boga« kao jednoga od mogućih i nezajamčenih Vrhovnih Orijentira naše egzistencije, pa ga u najnovije stihove upisuje veoma diskretno, kao niz sitnih znakova i tragova prisutnosti koja mjestimično poslužuju kao utjeha.

Težnja visini

Štoviše, Jendričko se stihom »Ne želim biti katedrala« deklarativno odriče duhovne težnje visini, te čini inverziju — okreće se prema zemlji i životu ispod zemlje, a umjesto ptica, glavni alter ego postaju krtice. Jendričko se ne odriče trajne ambicije da pjesništvom obuhvati makrokozmos, ali sada sužava model svoga svijeta. Pomiruje se s ambivalencijom svih stvari koje su mu i crne i bijele, kao što se pomiruje i sa svojom, kako ističe, prizemljenošću, dok kvalitetu egzistencije uokviruje u intimnu doživljaju prirode te u sjetnu osvrtu na ljubav, međuljudsku nježnost i rijetku emociju, potvrđujući to autopoetičkim eksplikacijama: »Šetač sam / koji uzgaja motiv ljubavi« i »Gledaj kako / skupljam mrak u rečenice i izvrćem ih na svjetlo«.

Sveopće podzemlje

Na kraju, svakako bi bilo intrigantno propitati koliko je Jendričkova orijentacija prema podzemlju uvjetovana sveopćom socijalnom depresijom i činjenicom da naše društvo u totalitetu funkcionira po pravilima podzemlja, posebice ako uzmemo u obzir da se Jendričko nikad nije suzdržavao od kritičkoga komentiranja naše aktualne zbilje. No, još je važnije nadati se da će vrijeme pokazati koliko je neopravdana zabrinutost što se sjajni pjesnik u svojim srednjim godinama melankolično intimizira sa smrću i mrtvima ispisivanjem stihova poput »Jendričko vježba umiranje«, ma koliko nas egzaltirao književnim i intelektualnim vitalizmom.

Igor Gajin