Grad iluzija

Uz film Vincenta Minnelija na HRT-u

U prvoj polovici pedesetih Hollywood je zahvatio val autorefleksivnih filmova: odjednom, dosta naglo, niz poznatih redatelja u bogatim je produkcijama progovorio o tzv. tvornici snova. Nastali su tako, koliko se samo možemo prisjetiti, filmovi Billyja Wildera (Bulevar sumraka, 1950), Pjevajmo na kiši (1952) Stanleyja Donena i Genea Kellyja, Zvijezda je rođena (1954) Georgea Cukora, Bosonoga kontesa (1954) Josepha Mankiewicza, Hollywood ili propast (1956) Franka Tashlina i jedan koji će se ubrzo naći na programu HTV-a — Grad iluzija (1952) Vincentea Minnellija.

Nije baš lako zaključiti zbog čega su se toliki poznati redatelji odjednom latili teme o svojemu poslu, stvorivši i neka filmska remek-djela. Bilo je i prije takvih filmova, no oni su u usporedbi s ovom skupinom gustoćom pojave ili barem vrijednošću bili prorijeđeni. Možda je Hollywood u skladu sa stilom u kojemu se — u svrhu stvaranja iluzije realnosti filmskih prizora — ne odaje redateljska prisutnost krio i druge svoje tajne — tajne sama poslovanja i naravi svojih uposlenika. A sada je odlučio dati na vidjelo barem nešto od toga, i u onoj mjeri koju želi ostvariti. Opasno mu je konkurirala televizija, no ona je još bila crno-bijela, a o Hollywoodu se u filmu moglo razmazivati u boji. Također, njezini su studiji bili maleni, onoliko koliko je dostatno za komorne programe, a Hollywood je mogao pokazati veličinu svojih studija i u svojim pričama slaviti zvijezde kojima televizijske još nisu mogle konkurirati. Dakako, uzgred, to će se već za koju godinu promijeniti. Jack Warner, koji se najprije izrugavao na račun televizijskih kratkih filmića, pritiješnjen zakonom ponude i potražnje u rujnu 1955. lansirao je svoju prvu televizijsku seriju, a stare filmove tvrtke su počele prodavati malom ekranu za 28 000 dolara po komadu. Da se raspoloženje naglo promijenilo, vidi se i iz pomirljivih tonova priče Donen-Kellyjeva posljednjeg zajednički režiranog mjuzikla Uvijek je lijepo vrijeme (1955).

Samoreklama

No, ostavimo se ovog mogućeg razloga nastanka tolikog broja filmova o žiteljima Hollywooda. U svakom slučaju, kakvi god bili zapleti i stajališta tih filmova, njima je Hollywwod sebe vješto propagirao. A zbivalo se to u doba koje je dopuštalo da se svi ti filmovi vide i u nas — što ne bi bilo moguće da smo još bili s onu stranu željezne zavjese. No, u to vrijeme u nas je još vladao jaki zazor od svega što je holivudsko. Od možda pet knjiga koje su se u razdoblju od 1950. do 1970. u nas napisale ili prevele s područja filma dvije su govorile o holivudskoj praksi veoma negativno; jedna od njih zvala se Pedeset godina propadanja Hollywooda i to je djelo Ezre Goodmana već početkom šezdesetih uvjerilo mnoge naše čitatelje kako je Hollywoodu odzvonilo. A i ovaj film što ćemo ga za koji dan gledati kršten je iz takve perspektive: Grad iluzija, iako mu je naslov The Bad and the Beautiful, naslov koji pokazuje da u tom svijetu ima loših ljudi, ali da iz njih usprkos tomu, vrlo slobodno prevodeći, može proizaći i nešto lijepo.

U posljednje uvjeravali su ih i gotovo svi spomenuti filmovi, iako se radnja jednoga završava samoubojstvom, jedoga ubojstvom, a jednoga ludilom protagonista, a o cijeloj četi pokazanih pokvarenjaka da i ne govorimo. Hollywood je, naime, znao afirmirati svoj svjetonazor i sebe sama uz pomoć promišljenih antiteza.

Takvom anitezom služi se i Vincente Minnelli u filmu Grad iluzija kojega je junak poduzetan, domišljat, ali i beskrupolozan i neurotičan producent — u utjelovljenju Kirka Douglasa. U ostalim spomenutim filmovima junaci su uglavom zvijezde — od aspiranata za taj status do onih koji ga više ne mogu održati. Dakle, taj će producent sve svoje suradnike iskoristiti i povrijediti pa i glumicu (Lana Turner) s kojom je stupio u intimne odnose. U nekontroliranom samopouzdanju on će se na kraju prihvatiti i režiranja, ali zapravo neće režirati film, nego će fabricirati projekt i rezultat će biti slab — kao što se više puta dogodilo. Ipak, on će se trguti, skupiti snage i svi koje je povrijedio odazvat će se njegovu pozivu — jer znaju da Hollywood funkcionira zahvaljujući takvim osobnostima.

Oda studiju

Kako rekosmo, ovu zanimljivu posvetu filmskom producentu režirao je Vincente Minnelli, autor nekih najslavnijih mjuzikla (Amerikanac u Parizu, Diži zavjesu). No, ta posveta bila je zapravo oda studiju. Minnelli je bio čovjek Metro Goldwyn Mayera, od redatelja s tim je studijem imao jedan od najduljih ugovora — oko dvadeset i pet godina. Studio je bio njegov dom, njegova supruga Judy Garland lamentirala je kako on zapravo nije bio oženjen njome nego studijem. Odnosno, MGM je bio njegov čitav svijet, odgovarali su mu favorizirani žanrovi tog studija — melodrame, obiteljski filmovi, a osobito njegovi mjuzikli, za čiju se raskoš itekako pobrinuo taj inventivni majstor scenografije, koreografije i kolora.

U takvim, pak, studijima morali su postojati i tzv. kreativni producenti, na primjer onaj Minnellijev (Arthur Freed), koji su se trudili da se industrija razvije, a i da niknu neki autentično filmski žanrovi, pa i mnogi izvrsni filmovi. Neki su bili takvi i iz najdubljeg uvjerenja: Louis je Mayer, tvrde, povjerovao na kraju da svijet nalikuje na filmove, dok se obično uvjerljivijim čini skeptičniji obrat — tvrdnja da filmovi ponekad uspiju izgledati kao svijet. A Minnelli — o kojemu govorimo u ovoj prigodi, i to potaknuti njegovim zaboravljenijim filmom — bio je idealan za takvu zadaću, pa i za ovu u kojemu pokazuje kakav je svijet Hollywooda. Taj studijski čovjek bio je i iznimno dobar redatelj. Znao je krenuti od antiteze, a posebno je pitanje zašto je u ovom filmu odustao od boje, u kojoj je tada bio među nenadmašivima. Možda je smatrao da će konzervativnom crno-bijelom tehnikom svoj svijet pretvoriti u spomenik.

P. S. Film je bio kandidiran za šest Oscara; dobio ga je za epizodnu žensku ulogu (Gloria Grahame), crno-bijelu fotografiju, scenarij, scenografiju i kostime, dok je Kirka Douglasa mimoišao.