Eroica na tragu tradicije

Eroica na tragu tradicije

Interpretacija maestra Dešpalja u Beethovenovu je simfonizmu iščitavala prapočetke kasnoromantičke ekspresije. Otuda zvukovnost široka luka, maestozne geste, do krajnosti rastegnute dinamičke tenzije

Na koncertu održanom u povodu obilježavanja tridesete obljetnice hrvatskoga proljeća, Zagrebačka filharmonija i dirigent Pavle Dešpalj izveli su Beethovenovu Eroiku. Reklo bi se, dovoljan razlog za punu pozornost naše glazbene kritike. Jer, makar nema tome dugo da su Filharmoničari bili priredili ciklus svih devet simfonija Ludwiga van Beethovena, Eroica se razmjerno toliko rijetko izvodi da može proći i čitav naraštaj studenata na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a da nemaju prigodu barem jednom uživo čuti Treću! A kako je Matičina svečanost bila namijenjena samo pozvanim gostima, studentska je mladež ionako u publici bila u manjini... Nije se, međutim, na Matičinoj svečanosti vidjelo ni odveć glazbenih kroničara. Možda slučajno, a možda i ne.

Mene, priznajem, nije iznenadio uglavnom mlak odaziv naših glazbenih kritikusa. Sudeći po tekstovima koji se u posljednje vrijeme mogu pročitati u dnevnim tiskovinama moglo bi se pomisliti da Zagrebačka filharmonija publici jedva može priuštiti drugo osim dosade, neinventivnosti, pregršta krivo odsviranih nota. Štoviše, ispada da je problem iznalaženja novoga šefa dirigenta toliki da je orkestar paraliziran, da jednostavno više ne funkcionira, da bolji glazbenici samo grabe priliku nebi li kidnuli na koje bolje radno mjesto, da je posvađanost među glazbenicima posvemašnja, a glavnu riječ vode neki tamo sindikalni povjerenici i ini mutni tipovi iz sjene...

Uopće je fortuna Eroike u našoj otužnoj agramerskoj glazbenoj kritici nekako nesretne ruke. O tome kako su se na Eroiku poskliznuli Igor Mandić i još prije AGM, o kronisteriji tog »rekvizitarija gluposti« sjajno piše Nedjeljko Fabrio u knjizi Maestro i njegov šegrt, Glazbena kronika 1986-1993. (Zagreb, MH, 1997, str. 293 i dalje).

A jedno od temeljnih pitanja koje se nameće pri interpretaciji Eroike jest određenje prema tradiciji. Ne samo i ne toliko prema tradiciji interpretacije (i u nas znatnih dosega, poput onih Lovre Matačića ili Milana Horvata), koliko u odnosu intepretaciji tradicije. Sve bogatstvo nesuglasja upravo je u poimanju tradicije simfonizma, tradicije u kojoj je Eroica po svim parametrima od bitnoga značenja.

Prema jednima, Eroica (koju je Beethoven prvobitno bio naslovio Sinfonia grande intitolata Bonaparte, a poslije povukao posvetu) kruna je ili čak završna točka ranoromantičnoga simfonizma. Ona nasljeđuje iskustva Wolfganga Amadeusa Mozarta i Josepha Haydna, manhajmskih i čak francuskih majstora (drugi stavak doista izričito asocira na Marche lugubre Francoisa-

-Josepha Gosseca). Prema drugima, Eroiku valja shvatiti ponajprije u odnosu na sam Beethovenov simfonizam, u odnosu na Petu, Devetu, ali i kao nagovještaj kasnijega kasnoromantičnoga i ekspresionističkoga orkestralnog sloga Gustava Mahlera i Antona Brucknera.

Možda je najsvježiji i svakako jedan od radikalnijih primjera intepretacije Eroike u zrcalu ranoromantičkih parametara snimka Christophera Hogwooda s njegovim The Academy of Ancient Music, ansamblom kojega smo navikli susretati u izvedbama barokne i klasicističke glazbene literature. Izvornim povijesnim instrumentima i izvornome orkestralnom zvuku mjestimice se pridružio sam Hogwood na pianoforteu! Dakako da već sam volumen gudačkoga korpusa (npr. četiri viole, dva kontrabasa) bitno određuje dinamičke i agogičke razmjere. Hogwoodova Eroica gotovo da je komornoga zvuka, tu se potraga za autentičnošću drastično sukobljava sa već ustaljenim predodžbama.

Koncert Zagrebačke filharmonije u tom smislu nije bio iznenađenje. Interpretacija maestra Dešpalja u Beethovenovu je simfonizmu iščitavala prapočetke kasnoromantičke ekspresije. Otuda zvukovnost široka luka, maestozne geste, do krajnosti rastegnute dinamičke tenzije. Otuda se lepršavost Gossecova poticaja izgubila u polaganu otkucaju gustog zvuka Marcia funebre.

O Dešpaljevoj interpretaciji vrijedilo bi raspravljati, intepretacija je to koja zavređuje pomnu i smirenu analizu (bila bi vječna šteta ukoliko koncert nije usnimljen). No ostaje izvan sumnje: maestro Dešpalj svoje je viđenje Beethovenove partiture od sama početka vodio sigurnom rukom, a u glazbenicima Zagrebačke filharmonije imao je vrsne i nadahnute suradnike (briljirali su drveni puhači!). I ništa drugo ne može pomutiti tu bjelodanu činjenicu. Svima prisutnima na koncertu, a bila se okupila elita zagrebačkoga kulturnog života, bilo je to posve jasno: Eroica je ispraćena ovacijama.

Koncert Matice hrvatske, posvećen tridesetoj obljetnici hrvatskoga proljeća, završio je u svečanome tonu, dostojanstveno. Medijska pak halabuka, koja posljednjih mjeseci prati kadrovsku križaljku oko Zagrebačke filharmonije, nastavila je odjekivati na stranicama dnevnih tiskovina. U sferi irealnog.

Ennio Stipčević