Emigracija — sterilna jasnoća pojmova

U danima kada se »regrupirani« unitarizam sprema na završne udarce hrvatskim proljećarima, kada nas Vlado Gotovac gotovo očajnički uvjerava, u svome uvodniku »Hrvatskom tjedniku« od 1. listopada, da »govorimo jer smo uvjereni da to više nije uzalud«, zapravo je sve već bilo uzalud, a na neugodnosti nailazimo i tamo gdje smo im se najmanje nadali... U broju od 8. listopada »Hrvatski tjednik« objavljuje članak Papa i hrvatski separatizam. Zašto Papa nije došao na Marijanski kongres u Mariju Bistricu? Pita se autor i prenosi komentar jednog poljskog katoličkog lista. »Odgovor može biti samo jedan, tvrdi taj poljski katolički list, a to su separatističke tendencije Hrvatske... Nije isključeno da bi moglo doći do neugodnih istupa za Pavla VI. Papinu odsutnost valja protumačiti kao projugoslavenski čin. Papa je bio dobro obaviješten o situaciji u Hrvatskoj«...

Veze s domovinom

Tih »proljećarskih« godina, od 1968. do 1971, često sam u inozemstvu. Nastupam, naravno, najviše u zemljama s brojnom našom iseljeničkom zajednicom — a takvih nije malo — što također nalazi odjeka na stranicama »Hrvatskog tjednika«. U istome broju, od 8. listopada, u članku pod naslovom »Tko nas i kako zastupa u Australiji«, autor I. C. (Ivan Cerovac?) tvrdi: »Nakon trijumfalnog gostovanja Vice Vukova, četnički i orjunaški krugovi osjetili su da se Hrvati Australije sve više ujedinjuju i uspostavljaju veze sa starom domovinom«. Riječ je o odjecima moga gostovanja prethodne, 1970. godine, kada su se tisuće Hrvata odazvale na moje dobrotvorne koncerte u svim velikim australskim gradovima od Pertha do Brisbanea. Tom sam prigodom organizirao prikupljanje novca za hrvatsku Ligu za borbu protiv raka, s istim uspjehom s kojim sam već isto bio učinio nekoliko mjeseci prije na turneji u SAD. U Australiji sam osnovao i »Croatian anticancer fund, Hrvatsku zakladu za borbu protiv raka, koja će prema svome programu kupovati najsuvremenije uređaje i slati ih Medicinskom fakultetu u Zagrebu«, kako je izvijestio »Hrvatski tjednik« od 24. rujna 1971... U Zagrebu su pokazali »sluha« za tu aktivnost. U »Glasilu lige za borbu protiv raka«, od veljače 1971, izlazi veliki članak Uspješna akcija Vice Vukova na turneji u Australiji i SAD u korist Lige za borbu protiv raka SR Hrvatske — prikupljeno 8.500,00 tisuća US dolara za opremu Centra za genitalni karcinom u Ginekološko-porodiljskoj klinici u Zagrebu. Zapravo, bio je to pokušaj da se ljudi u iseljeništvu okupe i organizirano rade u korist domovine na jedini mogući — koliko politički »bezbolan« toliko i učinkovit — način: ne baveći se »politikom«! Jer je bavljenje politikom, udruživanje u brojne stranke, koje su sve odreda bile nacionalno »revolucionarne«, antijugoslavenske i antisrpske, bila veoma raširena iseljenička praksa. To je, naravno, onemogućavalo nas iz domovine da ih slobodno posjećujemo, a njihov utjecaj na zbivanja u domovini činilo neznatnim!

Danas bih mogao gotovo sa sigurnošću reći da je sve to bila posljedica neshvatljive ustrajnosti u nekritičnosti prema događajima prošlosti. U nas se teško ili nikako ne uči na iskustvima i promašajima prošlih generacija. Jer čvrst, nedvojben, »revolucionaran« stav u smislu nacionalnih interesa, kakav se bio uvriježio u iseljeničkom svijetu, praktički je isključivao kritički odnos prema prošlosti i »sterilizirao« sve političke napore u sadašnjosti! Sve što se ne poklapa s takvom pojednostavnjenom idejom nacionalnih interesa (sintagma koja se ponavlja i danas s jednakom upornošću s kojom se odbija bilo što reći o njezinu istinskome sadržaju!), proglašavalo se i još se proglašava, zabludom ili izdajom! U svakom slučaju, brojna putovanja u inozemstvo i intenzivni dodiri s našim iseljeništvom posvuda u svijetu bili su za mene veoma posebno iskustvo, koje mi je omogućilo svojevrsnu anticipaciju budućih događaja i poteškoća. Iseljeništvo kao da je bilo »otvorena knjiga« narodnih predrasuda i trauma, kao i čimbenika koji su generirali takvo stanje duha, dok je u domovini sve to, isto stanje duhova, bilo zapreteno i gotovo nevidljivo...

Tko nam što može

U danima kada izlaze posljednji brojevi »Hrvatskog tjednika« spremao sam se na novi, davno već dogovoren posjet Australiji, ne sluteći da ću se s toga putovanja vratiti u Zagreb tek nakon pune četiri godine i da ću na trenutak da opet nastupim pred publikom u domovini, morati čekati — osamnaest godina... Dva-tri dana prije odlaska, mislim da je to bilo 6. prosinca, posjetio sam Franju Tuđmana. Posljednjih godina činio sam to redovito prije svih, osobito prekomorskih putovanja, kao što sam, uostalom, posjećivao i neke druge matičare te navraćao u tajništvo Matice u nadi da bih im mogao biti od kakve koristi. Pred crno-bijelim televizorom zajedno smo pratili večernji Dnevnik. Vijesti su bile pune »podrške hrvatskome rukovodstvu koje će prevladati nastale teškoće«! Ništa se još nije znalo o konačnim i tragičnim rezultatima sastanka komunističke vrhuške u Karađorđevu nekoliko dana prije. Franjo je bio optimist: »Pa što nam tko može? Tko više obraća pažnju na Tita i njegov komitet«!