Drugi jezici u hrvatskome

Kada se pitamo kako treba pisati i kako izgovarati riječi i vlastita imena iz tuđih jezika, čini nam se da smo upali u nerazrješive petljavine. Jer kada nam se učini da je neko rješenje dobro, odmah se pokaže da to možda vrijedi za jedan manji broj slučajeva, ali da je u drugima, i to u većini, bez ikakve sumnje beznadno neupotrebivo. A i normalno je da bude tako, jer nekih općih rješenja i nema, niti ih može biti. Problematiku valja svestrano raščlaniti i onda potražiti izlaze za pojedine njezine dijelove i njihove kombinacije. Prije svega, jedno su obične riječi, a drugo imena, upravo vlastita imena ljudi i zemljopisnih pojava (gradovi, zemlje, rijeke, jezera, otoci, planine i dr.), pri čem ni sva imena nemaju isti status. Zatim, ni sami jezici nisu svi jednaki — jedni su hrvatskomu srodni, drugi nisu, jedni su bolje poznati našoj sredini, drugi su posve nepoznati. Pa onda, kako ćemo tuđe jezične elemente pisati i kako ćemo ih izgovarati. Pri tome je očito da nije svejedno piše li se koji strani jezik latinicom ili kakvim drugim pismom. Sve su to momenti koji se pojavljuju u raznim kombinacijama od kojih svaka zahtijeva svoj vlastiti poseban pristup. Prvo ćemo se pozabaviti odnosom između običnih riječi (apelativnih imenica) i vlastitih imena. Njihova granica nije tako oštra kako nam se to čini. Svi smo u životu bezbroj puta izgovorili pa i napisali Celzij ili celzij, ali jedva da smo ikada imali pri tome na umu čovjeka koji je nosio to ime (upravo Celsius) i koji je izmislio desetični sustav za mjerenje topline u sto stupnjeva između točke smrzavanja i točke isparavanja vode. Kada dakle upotrebimo oblik Celzij*, gotovo uvijek mislimo na stupnjeve u mjerenju topline, pa je to dakle više obična riječ nego ime. S druge strane, imena zemalja, osobito država, naša su imena za te objekte, bila prilagođena kao Francuska (izvorno France) ili posve naša kao Njemačka (izvorno Deutschland). Za države to vrijedi općenito, ali i za neke velike i dobro poznate gradove imamo također hrvatska imena, prilagođena kao Pariz (izvorno Paris, čitaj parî) ili naša kao Beč (izvorno Wien)

Esej i ogled

Vidimo dakle da se kategorije riječ i vlastito ime donekle i preklapaju, ali možemo ipak reći da ono što je prihvaćena strana riječ (znači, uglavnom, ne ime), treba da se i ponaša kao naša riječ, pa treba da se i piše kako se pišu naše riječi. Ako smo ju prihvatili jer nam je potrebna, postala je našom riječi bez obzira na svoje strano podrijetlo, koje se još uvijek osjeća. Drugim riječima, ako nam tuđica nije potrebna, ne trebamo ju preuzimati, a ako jest potrebna, onda ćemo s njome postupati kao s našim riječima. Jer mnoge riječi koje danas osjećamo kao svoje nisu zapravo po svome daljem podrijetlu hrvatske, pa tako ni cio niz knez — kralj — car nije hrvatskoga, to jest nije slavenskoga podrijetla, ali sigurno nam ne će pasti na pamet da se raspitamo kako su one glasile u jeziku iz kojega potječu pa da počnemo tako pisati (za prvu u navedenome nizu to bi otprilike bio oblik kuningas umjesto knez). No uzmimo malo novije pozajmljenice. Ne ćemo pisati novella umjesto novela, to, nadam se, nitko i ne traži. A zašto bismo onda pisali essay umjesto esej? Možda zato što je to novija pozajmljenica nego što je novela? No to nije važno, sve su pozajmljenice jednom bile novim riječima. Važno je trebaju li nam.

Riječ esej u hrvatskome je jeziku potrebna. Ona doduše ne smije istiskivati domaću riječ ogled, s kojom i nije posve jednoznačna, ali sigurno je da ne ćemo reći ogledist umjesto esejist. No kao što je rečeno, ako smo riječ esej preuzeli jer nam je potrebna, pisat ćemo ju esej a ne po engleskome essay (ili po francuskome essai). Netko će doduše reći da drugi narodi pišu pozajmljenice, osobito novije, prema pravopisu jezika iz kojega su došle. Ali to je prividno. Mnogi naime jezici i svoje riječi pišu prema njihovu nekadanjem obliku, a ne prema današnjem izgovoru, pa onda mogu i pozajmljenice tretirati na sličan način. Svatko dakle postupa prema svojem pravopisu. Hrvatski jezik registrira stvaran hrvatski izgovor, jer je hrvatski jedan od transparentnih jezika pa si može priuštiti fonološki pravopis (o tome sam u ovoj rubrici već dosta govorio). Ako dakle mi izgovaramo e+s+e+j, treba i da pišemo esej. Pisati essay bilo bi u hrvatskome jeziku pozerstvo (ili snobovština, svejedno). A isto to vrijedi za sve pozajmljenice, pa također i za one modne iz elektronike, računalstva, moderne glazbe i slično.

Izvorno ili ne

Što se tiče riječi, stvari su dakle jasne — riječi stranoga podrijetla pišemo hrvatskim slovima onako kako ih izgovaramo hrvatskim glasovima. Isto tako postupamo s našim imenima zemalja i manjega broja gradova, jer tu se naša imena kao Francuska ili Pariz već donekle približuju običnim riječima, kao što je primjerice Francuz obična imenica, ne ime, i da se pravopisi ravnaju strogo po logici, trebalo bi Francuz ili Nijemac pisati s malim početnim slovom (kako je to u nekim slavenskim i romanskim jezicima). No ono što je zaista ime, strano ime čovjeka, grada i nekih zemljopisnih objekata, vlada se u hrvatskome jeziku u načelu drugačije, ali konkretno na različite načine. Općenito govoreći, strana se vlastita imena ljudi, gradova, uglavnom i rijeka i slično, ako slučajno nisu posve ponašena, pišu onako kako se pišu u izvornome jeziku — ako je to moguće, razumije se. A moguće je samo ako se izvorni jezik piše latinicom, inače uglavnom ne. O pojedinostima u sljedećem prilogu.

*Raspored velikoga i malog početnoga slova Celzij/celzij ovisi o formulaciji: pišemo toliko i toliko Celzijevih stupnjeva ili stupnjeva Celzija, ali toliko i toliko celzija.