Djelomičan uspjeh

Djelomičan uspjeh

Tomislav Zajec, Atentatori, Teatar ITD, red. Dražen Ferenčina, premijera 25. studenoga 2001.

Paranoja, piromanija, kleptomanija, opsesija, mentalna retardacija, sklonost samoubojstvu... čitav psihopatološki spektar, udružen s posvemašnjom neetičnošću izazvanom ponajprije ljudskom pohlepom i zloćom, te primijenjen na relativno malom broju likova koji borave u zajedničkom prostoru, princip je kojim autor Tomislav Zajec gradi grotesknu dramu Atentatori, prošle godine nagrađenu Marinom Držićem.

U drami pratimo život obitelji čiji su članovi u svojoj neobičnosti i bizarnosti pomaknuti do samog ruba prepoznatljivosti. Glava obitelji, Baka (Predrag Vušović), starica »zahvaćena religioznim ludilom« zbog kojeg svakodnevno krade molitvenike, njezin sin (Boris Festini) — paranoični poštar koji nakon trideset godina rada dobiva otkaz zbog spaljivanja pošiljaka, kćeri (Vida Jerman) — ostarjela prostitutka koja se nakon otkaza na seksifonu vraća na ulicu, te retardirani unuk (Hrvoje Kečkeš) piromanskih sklonosti, život provode iščekujući samo jedno: smrt susjede o kojoj skrbe kako bi se dokopali njezina stana. No susjeda, »protivno svim zakonima prirode«, ostaje živa dulje no što bi itko očekivao. Likovi vrijeme provode u međusobnim optuživanjima, prisluškivanju susjede i bavljenju vlastitim opsesijama kroz koje doznajemo niz prljavih detalja iz njihova života. Dodir s vanjskim, realnim svijetom autor ostvaruje tek naznakama njihova socijalnog i profesionalnog statusa, no, iako će taj status dolaziti do izražaja i u replikama i u samoj radnji pa i imenima likova, Zajeca ne zanima njihov marginalni položaj u društvu, pa sve te odrednice služe isključivo kao elementi za izgradnju pomaknutoga, crnog humora — temeljnog obilježja drame.

Postavljajući dramu na pozornicu, redatelj Dražen Ferenčina dodatno će potencirati neobičnost podjelom uloga u kojoj se poigrava kako generacijskim odnosima glumaca, tako i razlikama u spolovima, dodijelivši ulogu Bake muškom glumcu. Odmak od realističnosti, tipičan za žanr groteske, očitovat će se i u drugim postupcima — od dva simbolički intonirana uvodna prizora, artificijelnosti i karikiranosti u prikazu likova, glazbe (Matej Meštrović) koja funkcionira kao komentar do scenografije (Tomica Hrupelj) i uporabe scenskih efekata na kraju drame.

Radnja drame gotovo je bez zapleta, bez klasičnog razvoja, zasnovana tek na sitnim pomacima koji će služiti više potvrđivanju bizarnosti nego fabuli (takve su npr. umetnute epizode s redovnicama, Natalija Đ orđević i Maja Petrin, ili svodnikom). Konačan rasplet u obliku ubojstva zapravo nikoga i ne iznenađuje, on je samo popratna pojava — nad događanjima i djelovanjem likova dominira atmosfera stvorena psihotičkim stanjima pa potretiranje neobičnih karaktera i njihovih međusobnih odnosa postaje glavna zadaća predstave. Nažalost, na pozornici odsutnost akcije i dijalog likova kao temeljni pokretač rezultirat će uglavnom presporim ritmom, koji ponegdje vodi i u monotoniju. Atmosfera zadana već na početku ostaje nepromijenjena do kraja, svaki novi prizor, u predstavi odvojen zatamnjenjem, ne donosi osobite promjene, nego kroz varijacije potvrđuje prethodni, pa velik dio predstave trebaju iznijeti glumci. Iako se u svakoj glumačkoj kreaciji može naći poneki vrijedan detalj, a među likovima postoje zanimljivi kontrasti (najvidljviji u odnosu beskompromisne oštrine Vušovićeve Bake i sjetna prizvuka kojim Festini kreira lik Listonoše) u njihovoj interakciji nedostaje razvoja, napetosti među likovima, pa će većina prizora djelovati prilično mlako. Taj će dojam na nekim, ujedno i najzabavnijim dijelovima predstave, popraviti glumac Predrag Vušović, odlično predstavivši neurotičnu i zlu Baku, ujedno svojom glumačkom snagom utječući i na koherentnost izvedbe unutar pojedinih scena, čime njegova uloga postaje ishodišno mjesto predstave.

Iako na skliskom terenu groteske, redatelj Ferenčina ni u jednom dijelu ne odlazi u neukusno pretjerivanje, što je svakako pohvalno, ali s druge strane ostaje dojam da svi potencijali žanra ipak nisu iskorišteni. Tek mjestimice smiješna i bez dovoljno snage, predstava samo djelomično može zadovoljiti gledatelje.

Ljubica Anđelković