Bokčilo i nanosilac sapunice

Bilješka o glumcu, samoupravom normativizmu i kazalištu

Iz referata na Kongresu Udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije 15. srpnja 1987. u Zagrebu

Tko smo i što smo mi kazališni radnici, glumci, danas?

Glumac u nas danas nije ni mag ni svećenik Thalije, nije ni Narodni umjetnik, ni zapadnjački Sir, ni legionar časti, ni ilirski, ni postilirski prosvjetar, ni disident, ni alternativac, izvaninstitucionalac, jer ovisi o SIZ-ovu džeparcu, jedom je nogom u kazališnoj instituciji, a drugom u slobodnoj kazališnoj grupi, nije ni radnik, ni proizvođač, jer potpada pod rubriku kulutre i neproizvodne djelatnosti, nije ni savezni ni republički, ni jugoslavenski ni nacionalni, čak nije ni općinski glumac, premda zajedno s kazalištem, kazališnom institucijom, njegovim hladnim i toplim pogonom pripada financijsko-materijalnoj regulativi samoupravih sporazuma SIZ-ova u isparceliziranim općinama kazališnih gradova. Naš glumac danas je ourski i sourski glumac. Hrvatske narodno kazalište danas je preimenovano u složenu organizaciju udruženog rada — SOUR HNK. A Drama u Hrvatskom narodnom kazalištu u osnovnu organizaciju udruženog rada u složenoj organizaciji udruženog rada Hrvatskog narodnog kazališta; Drama je OOUR SOUR-a, glumac u Drami je ourac, a kao član cjelokupnog Hrvatskog narodnog kazališta — sourac ili ourac, sourca ili soručev ourac.

Spustio se tako naš glumac niz brdo sizovsko (ne Sizifovo), izišao iz Thalijina hrama, pa nizbrdo s nacionalnog Olimpa, s jugo-Olimpa, ravno u radnu bazu, među radni narod, izjednačen, ujednačen s njime i konačno — slobodan. Ne služi više nikakvim i ničijim mitovima, bez romantičarskih koturna, bez božanskih koturna, na vlastitim nogama, pa i bosonog ako treba, u hodu, kako kaže naš politički rječnik, smjelo korača i hrabro juriša prema konačnom oslobođenju rada i stvaralaštva.

U početku bijaše pravilnik

Pa tko je, što je taj ourski i sourski glumac? Još nam je neprepoznatljiv, još ne razaznajemo njegov imidž, njegovu društvenu individualnost, jer je izjednačen i podruštvljen s ostalim ourima i sourima? Po čemu se razlikuje od ostalih ouraca i souraca? Za razliku od života, u kojemu sve vrvi razlikama, nepredvidljivostima i događajima, zakon regulirajući život sve ujednačuje, jer svi smo jednaki pred Zakonom, osim onih koji su jednakiji od jednakih, a zakoni, pravilnici, norme, propisi, pravni akti uselili su se u OOUR-e, SOUR-e oslanjajući se na ZUR (Zakon udruženog rada). Netko od zurovskih statističara izbrojio je 67 zurovskih paragrafa koji proizvodi nove zakone, zakone zakona, upute, nacrte zakona, podzakone, pravilnike, propise, opise radnih mjesta, radnih dužnosti, radnih funkcija, sporazume, dogovore, međusporazume, međudogovore. Kao da je uskrsnuo Bokčilo iz Držićeve komedije Dundo Maroje, koji je prije četiristo i više godina izrekao slavnu rečenicu: »Bolja je dogovorna šteta nego korist bez dogovora«. Samoupravni metastazirani normativizam nastoji obuhvatiti sav život, ne priznajući nepisane zakone etike, morala, civilizacije, pojedinaca i zajedničke, kao da sve ono što nije ZUR-om predviđeno i obuhvaćeno ne postoji. Kao da objavljuje Opstanak i Postanak života po ZUR-u i njegovu Pravilniku: U početku bijaše Pravilnik. Tako primjerice, članak 10. Disciplinskog pravilnika nekog OUR-a (bilo kojeg) propisuje: »Radnik odgovara samo za one povrede radne obveze i druge povrede radne discipline koje su prije nego ih je učinio bile predviđene Pravilnikom o odgovornosti radnika i za koje je bila određena disciplinska mjera.« Pravo je sastavni dio Države i vladajuće politike. Samoupravnim normativizmom po-država se, umnožava se vlast politike, po-država se, o-država se politička Država, dok se istodobno teoretski spekulira o odumiranju Države. Sveznajuća teološka politička vlast proizvodi svoje sveznajuće male dvojnike u OUR-ima i SOUR-ima, jer radni ljudi osim što rade svoj posao postaju mali zakonodavci zakonodavca prepisujući i propisujući pravilnike pravilnika, postaju mali suci u disciplinskim komisijama svojih OUR-a i SOUR-a, postaju mala vlast u radničkim savjetima veće vlasti u društveno-političkim zajednicama, mali delegati u metastaziranim SIZ-ovima, koji kroje već skrojenu politiku školstva, zdravstva, kulture, kazališta. U kazalištima (kazališnim OUR-ima i SOUR-ima) postaju mali cenzori, samokastrirajući delegati autocenzure, zajenjujući državnu cenzuru, mali politički autocenzori koji zamjenjuju političku cenzuru, o čemu nam govore brojni primjeri. Slovo Zakona i vlast Politike rađaju nemušti, ispražnjeni, opustošeni jezik (»Slova ulaze u krv«, Cervantes). »Isprazni verbalizam dovodi do ubojstva« (Ionesco). U jeziku naših sastanaka često je u optjecaju adekvatna riječ — prepucavanje. Postoje brojne političkosamoupravne sintagme, nomenklature, leksik, zakukuljene sintakse novokomponiranog samoupravnog jezika. Tako se, primjerice, jezikom samoupravnog sporazuma u opisu radnog mjesta i rada glumac naziva: davaocem glumačkih usluga, a čovjek brijačkog zanata (brico) koji uči brijački zanat, te samo sapuna u brijačnici naziva se — nanosilac sapunice.

Nasapunani glumci

I glumac, davalac glumačkih usluga, i brijački pripravnik, nanosilac sapunice, jezikom redukcije i zurovske uravnilovke reducirani su u neprepoznatljivost i ujednačeni u uslužnoj funkciji, zapravo nasapunani su zamaskiranim jezikom. Imenovati znači i imati moć, vlast nad stvarima, ljudima i pojavama. Vlast priziva riječ: u-sluga u djelatnosti koje bez duhovnoga temelja i nastojanja zaista postaju u-služne. Možda sam degradirani, novokomponirani, ispražnjeni, maskirani jezik vlasti kojim se u-služujemo i kojim se prepucavamo rječito govori o padu velike Ideje i njezinu poniženju.

Što može Udruženje dramskih umjetnika Jugoslavije učiniti kada ono ne stvara ni predstave ni Zakone ni slobodne društvene modele kazališne organizacije? Ne znam, ali čini mi se da se ne zna ili da se zaboravlja ono bitno, a odnosi se i na samoupravljanje, i na kazalište, i na naše udruženje. Zato ću citirati ove rečenice iz Knjige o igri »... Zna se ili predmnijeva: kad mišljenje jednom ne bude čisto i budno, a duh ne bude cijenjen, tada ni brodovi ni automobili uskoro neće ići ispravno, tada će se i inženjerovu računalu poljuljati svaka vrijednost i autoritet, kao i matematika bankama i burzama, tada će nastati kaos. Trebalo je napokon prilično vremena dok je svoj put prokrčila spoznaja da su vanjskim oblicima civiliziranosti i tehnike — industriji, trgovini i tako dalje — nužno potrebni zajednički temelji duhovnog morala i poštenja...«