Bajkoviti ljubavni esej

Bajkoviti ljubavni esej

Opus francuskoga filmaša Patricea Lecontea sadrži dvije, barem naizgled, izrazito oprečne faze. U prvoj, koja je potrajala od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina, afirmirao se kao režiser popularnih komedija, a to razdoblje, u kojem je stekao status jednog od najkomercijalnijih francuskih redatelja, okrunio je akcijskim hitom Specijalisti iz 1985, kojim je dokazao da nije zarobljenik samo jednog žanra. Dalji razvoj njegova opusa pokazao je pak da nije ni zarobljenik populističkog filma: Tandemom iz 1987. navješćuje znatno veće kreativne ambicije, da bi filmovima Gospodin Hire (1989), Frizerkin suprug (1990), Tango (1993) i Ismijavanje (1996, prikazivan i u hrvatskim kinima), koji su uglavnom imali i jako dobar međunarodni odjek, postao jednim od najuglednijih francuskih autora protekloga desetljeća. Zahvaljujući rigidnoj distributersko-prikazivačkoj praksi naših filmskih tvrtki, Leconte je u nas prilično slabo poznat, no nakon kinodistribucije Ismijavanja nedavno je na domaćem videotržištu izdana i Djevojka na mostu (La fille sur le pont, 1999), tako da smo ipak dobili određen uvid u njegov visokocijenjen umjetnički dio opusa.

Europski art-hit

Djevojka na mostu jedan je od istaknutijih europskih art-hitova posljednjih godina, s uspjehom je prikazana na brojnim festivalima, glavni glumac Daniel Auteuil nagrađen je Césarom (s tim da je film imao još pregršt nominacija), u francuskim kinima vidjelo ga je gotovo šesto tisuća gledatelja, što je za film artističke orijentacije vrlo solidan rezultat, a i u Americi je ostvario vrlo dobar komercijalni učinak zaradivši milijun i sedamsto tisuća dolara. Navođenje gledateljskih i financijskih brojki u ovom slučaju nije suvišno, jer bitno upućuje na karakter i namjere filma i njegovih autora. Naime, često se pod pojmom art-filma podrazumijeva izrazito stilizirano, ali i psihološko-značenjski duboko ostvarenje, dok Djevojka na mostu zadovoljava samo prvi uvjet. No za razliku od podosta drugih ostvarenja eksplicitno umjetničkog usmjerenja, koja fingiraju semantičku slojevitost i osobitu spoznajnu relevantnost, Leconte se najvećim dijelom filma ne pretvara da nudi više od lijepo dizajnirane (odlična crno-bijela fotografija Jean-Mariea Dreujona), šarmantne ljubavne pričice neuobičajenih protagonista, koju se može opisati kao lak, pitak i u konačnici izrazito optimističan, bajkovit esej o ljubavi.

Glavni su likovi filma privlačna promiskuitetna djevojka Adele (pop-zvijezda Vanessa Paradise) i sredovječni bacač noževa Gabor (Daniel Auteuil), koji se u trenutku upoznavanja nalaze u egzistencijalnom minusu: suočena s kaotičnošću vlastite erotske prirode i besmislenošću potrage za pravom ljubavlju Adele pokušava samoubojstvo, dok je Gabor spao na razinu potucala čije točke s bacanjem noževa više nikoga ne zanimaju. Gabor međutim spasi Adele iz hladne rijeke u koju je skočila i otkrije posebnu povezanost s njom. Vjerujući u tajnu vezu među njima, on je učini partnericom i odvaži se na vrlo opasan nastup (naslijepo baca noževe prema njoj). Uspjeh im donosi nove angažmane i dobru zaradu, a činjenica da jedno drugom donose sreću ogleda se i u Adelinim kockarskim potuhvatima koje izvodi prema Gaborovim (telepatskim) uputama. Međusobna bliskost uključuje i erotsku dimenziju, no njezina uobičajena seksualna konkretizacija biva supstituirana erotskim užitkom, upravo vrhunskom nasladom koju ona osjeća dok iščekuje svaki njegov bačeni nož prema sebi, a on dok noževe baca.

Lakoća i pitkost

Leconte i scenarist Serge Frydman fino gradiraju razvoj međusobne ljubavne naklonosti junaka variranjem sličnih situacija i motiva, ubacujući i jedan kratak, možda suvišan, no svakako ne (osobito) remetilački dramaturški obrat (Adelino privremeno napuštanje Gabora radi muškarca koji joj se učinio konačno onim pravim); na taj način vješto, zanimljivo i jednostavno progovaraju o naravi ljubavi i ljubavnog odnosa, pritom sve garniravši dozom suptilna humora, važna čimbenika u intonacijskoj lakoći i pitkosti filma. Posebne zasluge idu i glumačkim izvedbama uglednog Autiela (Francuskinja, Kraljica Margot, Osmi dan) i glumački neiskusne Paradis, čija je međuigra odlično usuglašena s općim tonom filma. Paradis je vrlo ugodno iznenađenje i njezina suverena interpretacija na tragu francuskom filmu omiljenih likova nesputanih i nestalnih žena-djevojčica možda je i najveći dobitak Djevojke na mostu.

Damir Radić