Alfa i omega Zagrebačke slavističke škole

Po svijetu tiho se širi vijest da je Mladen Kuzmanović umro. Dozivaju se, skrušeno prenoseći tu vijest, ljudi koji kao da su udruženi u neku nevidljivu, ali čvrstu zajednicu. Ime je te svojevrsne svjetske udruge Polaznici Zagrebačke slavističke škole. Simbol te škole za mnoge od nas uvijek je bio njezin dugogodišnji i nezamjenjivi direktor Mladen Kuzmanović. Dobiti poziv za sudjelovanje u toj školi, koja je trajala u Dubrovniku u jeku pravoga karnevala Ljetnih igara, bila je neizmjerna sreća. Svi oni koji su jednom okusili opojni miris borova i mora u tom epicentru hrvatskoga ponosa, elite njezine kulture, neizlječivo su se razbolijevali od želje za povratkom. Pa i sami smo se osjećali elitom, koja je bila nabliže hrvatskoj intelektualnoj i kulturnoj eliti. Tamo smo vidjeli i razumijevali mnogo što drugima nije bilo pristupačno jer smo bili obasuti bogatim darovima iz hrvatske kulturne baštine. Sve to pomno je pripremao gotovo stalan tim dok je Mladen Kuzmanović bio alfa i omega Škole. Znao je biti blistavo arogantan u nekom svom specifično zagrebačkom šarmu, ali i iznenada intiman s primjerenom distancom. Malo je tko znao da se iza njegovih uobičajenih sunčanih naočala skriva neka teška bol u srcu, pa i oni koji su za to znali vjerovali su s tipično ljudskom površnošću da će biti bolje. Ali nije. Kad sam saznao da je ovih dana izašla knjiga prigodom tridesetogodišnjice Slavističke škole, htio sam ga nazvati i čestitati, jer, ponavljam, za mnogo nas po svijetu škola u Dubrovniku ponajprije se povezuje s likom njezina blistavog reprezentativca, našega dragog i visokocijenjena Mladena. Htio sam mu reći da dobro pamtim i neizmjerno zahvaljujem na toj njegovoj ustrajnosti u borbi s rigidnom sovjetskom administracijom, koja je iz godine u godinu odbijala, uz preporuke odgovarajućih službi, da me pusti u Dubrovnik, a u koji sam na kraju krajeva došao. Htio sam mu reći da sam ideju za svoju knjigu Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, koju sam posvetio Zagrebačkoj slavističkoj školi, pronašao upravo u Dubrovniku, u toj školi kojom je on sjajno godinama upravljao. Htio, ali eto nisam uspio, onemogućen tipičnom ljudskom nemarnošću da ne stigneš učiniti ono što bi trebalo prvo učiniti. Nakon što je Kuzmanović umro pomislio sam da zaslužuje više mjesta u povijesti nadahnutoga hrvatstva, koja je bila obilježena djelatnošću Mladenove individualnosti i upravo takva možda se više nikada neće pojaviti.

Evgen Paščenko