Afirmacija dokumentarizma

Afirmacija dokumentarizma

U Daruvaru je od 23. do 25. studenoga 2001. održana 33. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva. Na pet revijskih projekcija prikazano je 47 filmova, odabranih od čak 105 prijavljenih, a pristiglih iz Osijeka, Požege, Đurđevca, Bjelovara, Čakovca, Zaprešića, Samobora, Zagreba, Karlovca, Savićente, Rijeke, Šibenika i Splita. Bila je zastupljena i iseljena Hrvatska, jednim filmom autor kojega živi u Švicarskoj, u Zürichu.

Već samo nabrajanje imena gradova u kojima su nastali filmovi, to svojevrsno iscrtavanje karte Hrvatske, govori o širini i rasprostranjenosti amaterskog filmskog pokreta u nas. Vrijednost pak prikazanih radova nudi sliku bolje filmske Hrvatske, nepretencioznije, ali zaljubljene, primjerenije svojim mogućnostima, ali nikako neambiciozne. Pa čak i etabliranoj, profesionalnoj kinematografiji toliko dragi, a samo priželjkivani, uspjesi ili uspjesi u svijetu, u amaterskoj filmskoj stvarnosti gola su činjenica. Naš eksperimentalni film, primjerice, u svijetu je cjenjeniji nego u nas samih.

Trendovi

Kad čovjek malo dulje prati zbivanja u našem amaterskom filmu, kada je, između ostalog, i nazočan često na revijama hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, uočit će i neke zaimljivosti koje će običnom smrtniku lako i promaknuti. I u amaterskom filmu, naime, kao i profesionalnoj kinematografiji, postoje trendovi. U amaterskom filmu, međutim, ti se trendovi događaju neprogramirao, spontano, pa su upravo stoga ponekad i zanimljiviji od onih u profesionalnom filmu, gdje su često uzrokovani banalnim i nefilmskim razlozima kao što su tržište, moda, cijenjeni festivali i slično. I u amaterskom ćemo filmu zapaziti, istina, utjecaj ponekog festivala, pa će, primjerice, i na ovoj reviji biti više nego uočljiva uloga Požeškog festivala jednominutog filma u razvoju našeg amaterizma. No taj će utjecaj biti i estetički plodonosan: potiče, naime, konciznost izričaja, izvedbenu efikasnost, usredotočenost na bitno...

Nešto drugo želio bih, ipak, istaknuti. Ne znam i ne mogu se zakleti da sam uočito jedan novi trend, no dao Bog da je tako: povratak vjere u dokumentarizam. Na ovoj se reviji pojavljuje relativo velik i u svakom slučaju respektabilan broj dokumentaraca. U odnosu na prošle godine, mnogo ih je više... I još nešto: razina dosegnutih dokumentarističkih dometa čini mi se vrlo visokom... Pa još nešto: riječ je o filmovima netelevizijskih dužina. Podsjećam vas: kada je dokumentarac izgubio potporu kinematografije, uporište u njoj, okrenuo se, preostala mu je jedino televizija. Ona je, pak, uvjetovana svojim terminskim razlozima, poticala često neprimjerene dužine pa i najkraći dokumentarac nije smio biti kraći od pola sata, jer je pola sata najkraći termin koji može opravdati nešto imaginarno, a zove se: emisija. Pa su se štancale i kad je trebalo i kad nije, duge i dosadne, polusatne, a i jednosatne dokumentarne i dokumentarne emisije. Izgubio se, bio je zatrt, gotovo da je zamro možda najvredniji izdanak našega dokumentarca: petnaestominutni ili još nešto i kraći filmski zapis, esej, putopis, portret... Ne, tomu više nije bilo mjesta na karti našega dokumentarizma: sve je trebalo pretvoriti u problem, radile su se samo emisije o problemima... Pa i kad se nije radilo o problemima (društvenim i drugim) trebalo je duljinom napuhati film do problema, eda bi uopće bio — emisija...

Amatersko i profesionalno

I sada, a nakon vremena kada se bježalo od stvarnosti, kada se zatvaralo oči pred njom, kada je ona bila tako mučna da je nismo željeli još i na filmu pa je pretvorismo u problem, sada, u strahu i sa strepnjom, pobožno i u nevjerici, pregledavamo, gledamo i vidimo, ponovno otkrivamo i afirmiramo dokumentrac i dokumentarizam. I ne mora to više biti problem, može to biti i zapis, bilješka, slučajan susret, svjedočenje... I ne mora to forumski trajati jedan ili barem pola sata, može to biti dokumentarac i od petnaestak, desetak pa i manje minuta kao radovi s ove revije, kao filmovi, uostalom, iz bogate povijesti i tradicije hrvatskoga dokumentarnog filma, i amaterskog i profesionalnog...

Zaključno, dakle, i usprkos nekim dvojbama oko dometa ovogodišnje revije, želim istaknuti i njezinu neprijepornu vrijednost i nadu: dokumentarac se priključio poslovično već ozbiljnom žanr-filmu (Jelena Nazor i umasovci, Šamanović, Radivoj), uvijek začudnom ponekom animiranom (Karlovčanin Vjekoslav Živković i Čakovčanka Petra Vidović, oboje vrlo mladi) te mnogim sjajnim jednominutnim, i igranim i animiranim preradama (Bunčić, Dodig i cijela plejada klinaca iz Zaprešića)... I držim da je sjajno: dokumentarce rade, i to ozbiljno, radoznalo i dobro, mladi iz Bjelovara, Osijeka i Zaprešića, ne zaboravimo i đurđevačke starce, a iznimnih su vrijednosti filmovi Od blata zbita Mladena Burića i fenomenalni Cuki Elvisa Lenića iz Savičente.

Zoran Tadić