Židovska legenda

Židovska legenda

An-Ski (pravim imenom Šlojme Zejnvil Rappaport, 1863-1920) židovski je pisac, dramatičar i folklorist, rođen u Bjelorusiji. Skupljajući, pored folklorne tradicije i narodne legende, hasidske pripovijetke i bajke znatno je obogatio književnost na jidišu, jeziku europskih Židova, koji je tijekom Drugoga svjetskog rata gotovo iščezao. Njegovo najpoznatije djelo svakako je dramska legenda Dibuk (poslije naslovljena Između dva svijeta), koju je nakon tri godine pisanja dovršio 1914. Dibuk je premijeru, na jidiškom izvorniku, imao u studenom 1920, nekoliko dana uoči autorove smrti.

Prema drami Dibuk nastala je 1934. istoimena opera Lodovicca Rocce za koju je libreto napisao Renato Simoni (hrvatsku praizvedbu imala je u zagrebačkom HNK 1936), godine 1974. balet Dybbuk Leonarda Bernsteina, kao i tri ekranizacije, od kojih je prva snimljena u Poljskoj 1937. u režiji Michala Waszynskog na izvornom jidišu, dok su preostale dvije snimljene u Izraelu 1968. i 1998. na hebrejskom jeziku.

Od brojnih kazališnih uprizorenja svakako treba izdvojiti ono slavnoga ruskog redatelja Jevgenija Bagrationoviča Vahtangova u Moskvi u Židovskom kazalištu Habima iz 1922. Glumci su se mijenjali, kazalište je tridesetih godina otišlo iz Moskve u Tel Aviv, ali je Vahtangova režija ostala sačuvana i predstava je do kraja šezdesetih godina, s velikim uspjehom, odigrana više od tisuću i sto puta.

Priča o ljubavi

Dramska legenda u četiri čina Dibuk priča je o ljubavi dvoje mladih, siromašnog učenika talmudskog učilišta Hanana i Lee, lijepe kćeri bogatoga Reba Sendera. U svijetu legendi sve je moguće. Mrtvi pozivaju žive pred rabinski sud, djevojke prije udaje odlaze na groblje kako bi pozvale svoje najbliže na svadbu, tijekom svadbenoga pira pleše se oko groba umrlih ljubavnika, a duše onih koji ne nalaze smiraja ulaze u tijela živih kako bi se u njima pročistile. Premda dibuk nije duh zla ni vrag, nego duša umrloga koja se pročišćuje u tijelu živog, on se iz tijela istjeruje kao i vrag.

Tijekom dvadesetih i tridesetih godina Dibuk je igrao u cijeloj Europi, od Engleske, preko Njemačke do Ukrajine i od Švedske do Bugarske. Hrvatsku praizvedbu doživio je 22. siječnja 1927. godine u HNK Zagreb.

Sedamdeset i četiri godine nakon praizvedbe Dibuk se u subotu 17. studenoga, u prijevodu Dragutina Horvata, vratio na scenu HNK Zagreb u režiji Zlatka Boureka. Bourek je svestran umjetnik, osim režije potpisuje i scenografiju Dibuka, a istančan osjećaj za likovnost potvrdio je i ovom predstavom.

Dojmljiv monumentalni scenski okvir opremljen s malo pokućstva i rekvizita povremeno se, zahvaljujući i maštovitoj igri svjetla i sjene (oblikovatelj svjetla je Miljenko Bengez), doima kao prizor sa slika starih majstora. Tome su svakako pridonijeli lijepi i funkcionalni, hasidskom tradicijom nadahnuti, kostimi Diane Kosec-Bourek.

Dokumentarni prikaz

Diskretna i ugodna glazba Alana Bjelinskog nadahnuta židovskom glazbenom baštinom bila je dobra podloga scenskim zbivanjima.

Osnovni problem predstave je njezina sporost i nedramatičnost. Dramsku dinamiku onemogućavale su suvišne replike, kao i često ponavljanje istih fraza, koje je trebalo izostaviti kako bi se naglasila melodramatičnost osnovne priče koja je prilično potisnuta, te predstava povremeno više sliči dokumentarcu o hasidskom načinu života nego drami.

Narativnost teksta nije oživljena redateljskim zahvatima, koji su usredotočeni na površinske efekte An-Skijeve drame, dok su preduge pauze usporavale radnju, a drama je nerijetko skretala prema patetici.

Unutar takva redateljskog i dramaturškog okvira glumci nam nisu uspjeli prenijeti čaroliju An-Skijeva svijeta. Od osamnaesteročlanoga glumačkog ansambla interpretacijama su odskakali Livio Badurina (Hanan) i Ivana Boban (Lea), koji su uspjeli likovima udahnuti priličnu dozu dramske uvjerljivosti izdignuvši se time od monotonog tijeka predstave, te Ivka Dabetić (Frade, Leina stara dadilja) i Tomislav Stojković (Reb Sender, Lein otac), koji su se donekle uspjeli snaći u ovoj dramskoj legendi.

Tradicionalni statični pristup primijenjen na dramskom tekstu starijem od osamdeset godina rezultirao je predstavom koja, uz neospornu iznimnu likovnost, teško može odgovoriti na pitanje: Zašto Dibuk postaviti na pozornicu na početku novoga tisućljeća?

Goran Ivaniš