Zaustaviti pokret

Zaustaviti pokret

Velika je šteta što ova tako rijetka prigoda nije iskorištena za neka popratna događanja, razgovore i nastupe

Čini mi se da je snimiti dobru plesnu fotografiju jedan od najvećih izazova medija koji zaustavlja trenutke. Uhvatiti pokret u pravom trenutku i izvaditi, okameniti jedan mali djelić iz konteksta koji će otvoriti nova značenja! Fotografija katkad pogodi bit predstave: emociju, odnose, naboj, koji put iskoristi likovnost scene, a može postati i posve samostalna priča, autorova asocijacija na temu.

Goetheov institut i kazališni odsjek Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU priredili su sjajan izbor fotografija o temi njemačkoga plesnog kazališta, koji je s jedne strane obavijest (manjini iz plesnoga svijeta koja otprilike zna što kamo smjestiti), a s druge užitak ljubiteljima umjetničke fotografije.

Plesni odsjek essenske Visoke škole Folkwang nameće se kao najmoćniji, nikako ne i jedini, centar i rasadište budućih jakih koreografskih ličnosti, od, danas i u povijesti kazališta nezaobilazne Pine Bausch, preko Susanne Linke i Reinhild Hoffmann do Joachima Schlömera. Fotografije vezane uz njihova djela zanimljive su scenski, dramski. Često su tu svakodnevni predmeti, (naizgled) obična situacija u nekom začudnom pomaku detalja. Ne kako se ljudi kreću, nego što ih pokreće?

Drugi, više plesni nego kazališni svijet otvaraju slike iz djela Williama Forsythea. Ljepota pokrenutih tjelesnih linija, katkad okom neuhvatljive brzine ili u točki između ravnoteže i pada potvrđuju iznimnost Forsytheove estetike.

Nakon zahvale organizatorima i domaćinu Branku Hećimoviću koji je prigodnim općim govorom otvorio izložbu, dat ću nekoliko opazaka ne o onome što je bilo i što svakako treba pogledati tijekom slijedećih mjesec dana u dvorani Opatičke 18, nego o onome što nedostaje. Velika je šteta što ova tako rijetka prigoda nije iskorištena za neka popratna događanja, razgovore i nastupe. U Zagrebu postoji jaka tradicija plesnoga teatra i niz ličnosti koje povezuju njemačku i hrvatsku plesnu tradiciju. Primjerice Kurt Joos, s kojim počinje pojam europskog, plesnog kazališta, bio je učenik Rudolfa Labana, velikoga teoretičara i novatora. Laban se u proljeće 1924. dulje vrijeme zadržao u Zagrebu dajući programe. U prvoj postavi njegove trupe plesala je naša Vera Milčinović (poslije poznata kao Tashamira). Laban je i preko Škole suvremenog plesa Ane Maletić neka vrsta duhovnog oca velikom dijelu zagrebačkih plesača. S druge, baletne strane tu je opet jaka veza s Joosom preko Pije i Pine Mlakara.

U spominjanom, antologijskom Joosovu djelu Zeleni stol dugo je glavni solo (Ples Smrti) plesao Oskar Harmoš.

Što se tiče sadašnjosti, nekoliko zanimljivih podataka: mlada zagrebačka umjetnica Jasna Vinovrški koja radi u Njemačkoj prije nekoliko je godina završila Volkwang Hochschule. Završni ispit njezine klase radila je Suzanne Linke, a susret s Bauschovom joj je, po njezinim riječima, otvorio mnoge stvari u koreografskom smislu. (Jasnu smo nažalost vidjeli samo jednom, na 17. Tjednu suvremenog plesa i to je bilo pravo otkriće.)

Aleksandra Janeva još je jedna sjajna umjetnica (sa stranom diplomom), koja je osobno surađivala s velikanima plesnoga teatra. Znam da je radila nekoliko projekata sa, na izložbi predstavljenim, Ismaelom Ivom.

Vjerojatno bi se još imena i zajedničkih tema našlo, no ovaj put moramo se zadovoljiti samim fotografijama i vrlo lijepim katalozima. Možda jednom ipak...?

Maja Đurinović