Zapostavljeni filmski rod

Zapostavljeni filmski rod

Poražavajuća je činjenica da kratki igrani film većina, čak i profesionalnih gledatelja filma, smatra školom za dugi igrani film. Po toj bi logici Iulius Clovius ostao vječno puškoškolac, jer su slikice male, a Basho ne bi trebao ni tiskan

Postoji jedna vrlo čudnovata stvar kad je riječ o filmu. Za razliku od glazbenog ili likovnog života, filmski gledatelj osuđen je na samo jedan filmski rod: dugometražni igrani film. Sve ostale oblike filmskih djela neće moći gledati redovito u kinima. Dokumentarac, primjerice nikada nije zaživio u kinematografima. To se nije dogodilo ni s kratkim igranim filmom, koji je osuđen na smotre, festivale, revije, uglavnom specijalne projekcije. I, dakako, ukoliko ste zokupljeni nekim poslom primjerice 15. lipnja u 19 sati, taj film vjerojatno nikada više nećete vidjeti. Film može biti izvrstan, možete se tješiti raznim sociologijama filma, poslovnom politikom, žaliti se na ukus većine, ali tog filma više nema.

Još je gora i poražavajuća činjenica da kratki igrani film većina, čak i profesionalnih gledatelja filma, smatra školom za dugi igrani film. One, dakle, koji bi cijeli život radili kratke igrane filmove, smatralo bi se vječnim učenicima onih koji snimaju duge, tzv. kinofilmove (nevjerojatan izraz), bez obzira na njihovu kvalitetu. Po toj bi logici Iulius Clovius ostao vječno puškoškolac, jer su slikice male, a Basho ne bi trebao ni tiskan. Ipak, čovjek ponekad odahne kada ga pošalju ili pozovu na neki festival kao onaj u Splitu ili kada se neka filmska revija održava u njegovu gradu kao što je ova, peta po redu, Revija filmova Europske unije. Iako na političkoj razini nisam pobornikom svega što zastupa Europska unija, jesam za filmove, osobito kratke. Jer, većina ih je odličnih, duhovitih, smislenih i što je najvažnije, neovisnih, jer njihova kinematografija nije ovisna o politici kao naša (i našoj i politici Europske unije). Naravno, teško je dati neku generalnu ocjenu izbora dvanaest prikazanih filmova, jer posljednje što sam gledao bio je izbor prošlogodišnjih dvanaest. Unutar Europske unije snimi se znatno više kratkih filmova, tako da je ponuđeni uzorak jednostavno nereprezentativan za bilo kakvu općenitiju procjenu. Stoga je najsigurniji, ali i jedini mogući put posvetiti se svakom filmu posebno, ne obazirući se na redoslijed prikazivanja.

Slušaj

Jedan od najzanimljivijih bio je kratki igrani film grčke redateljice Katerine Filotou pod naslovom Slušaj snimljen prošle godine. Riječ je o bizarnu, iznenadnu događaju koji narušava ustaljeni život obitelji koju čine majka, otac i sedamnaestogodišnja kći te obiteljska prijateljica koja kćerku podučava jezicima. Posve iznenada, majka će izvan kuće doživjeti seksualnu avanturu s mladim pomoćnikom obiteljskog vodoinstalatera. No, najzanimljivije je to što će majka, nakon kratka dvoumljenja, cijeloj obitelji, uključujući i prijateljicu, prije ručka, jednostavno priznati što joj se to jutro dogodilo. Da stvar bude još zabavnija, ona će to priznati uz smijeh, dok će cijela obitelj ostati zbunjena njezinin ponašanjem. Dakako, muž je potresen, iako će se tijekom njihova razgovora naslutiti da je sklon opraštanju. No, na kraju dolazi pravi šok, jer netko zvoni na vratima. Naravno, nitko drugi do vodoinstalaterov šegrt s kojim je majka imala vezu. I dok on uporno zvoni na vratima, muž i žena zdvojno stoje iza njih pitajući se da li ih otvoriti i na taj način ljubavnika pustiti u njihov dom ili ne otvoriti. U sedamnaest projekcijskih minuta Katarina Filotou uspjela je stvoriti bizarnu, zabavnu, zanimljivu i intrigantnu situaciju s otvorenim krajem koji je, zapravo, jedini i moguć. Jer, što sada učiniti?

Posljednji san

Jedno od najzanimljivijih utjelovljenja smrti i vizija zagrobnog života stvorio je Emmanule Jespers filmom Posljednji san, djelom koje tematizira smrt kinooparatera. Smrt je utjelovljena u blijedom dječaku s idiot-fotoaparatom koji jednostavno flešom fotografira onoga koji je na redu, a potom, negdje u podzemlju, izrezuje odabranog s fotografije. I dok se liječnici bore za junakov život, on posljednji put sanja o spajanju puknutog filma, što treba obaviti također negdje u podrumu kod nekog nepoznatog, koji njegov doneseni film uskladištuje među ostalim kopijama. Naravno, upravo na toj kopiji operater će prepoznati sebe na kirurškom stolu okružena liječnicima. Ritmičko izmjenjivanje razina života i smrti sve do trenutka dok onaj koji umire ne shvati da je mrtav. Definitivna potvrda toga je i fotografija s izrezanim junakom u rukama blijeda dječaka fotografa.

Camera obscura

Filmom kao temom i motivom poslužio se i Talijan Stefano Arduino u trinaestominutnoj zatvorskoj drami Camera obscura. Riječ je o dvojici zatvorenika, jednom veteranu i jednom pridošlici, gdje posljednji odmah počinje kopati rupu u zidu. Dok vetaran neprestano brblja i traži komunikaciju, pridošlica šuti i kopa. I, napokon, umjesto da rupu iskoristi za bijeg, ona mu je camera obscura te dubeći na glavi promatra svijet izvan zatvora. Dobar vic ili ne, ovisi o smislu za humor. No, vic i njegova uspješnost često ovise i o načinu na koji je ispričan.

Čvrst kao stijena

Čvrst kao stijena iz 1999. Finkinje Maarit Lalli jedan je od najduhovitijih filmova viđenih na Reviji. Priča je to o netrpeljivosti i životnoj žilavosti oca i sina poljoprivrednika koja podsjeća na češke autore (situacije između Janosa Bana i Mariana Labude u Menzelovu filmu Selo moje malo ili situacije iz Benešove animirane lutkarske serije A je to.) Sinova nespretnost dovodi ih obojicu u životnu opasnost, dok se nastavlja i neprestano kratko verbalno prepucavanje. U osamnaest minuta Lalli je nanizala nekoliko epozoda iz života poljoprivrednika sve do trenutka razminiravanja stijene na polju u kojoj jedan drugog prisiljavaju da se ne pomaknu od stijene koju trebaju raznijeti eksplozivom. No, inat i netrpeljivost u ovom su slučaju dovoljni za preživljavanje junaka.

Sjećanje na moju ženu

Desetominutno Sjećanje na moju ženu Francuza Frederica Pellea mogao bi se interpretirati kao gorka i slatka pričica o kraju koji je uvijek i početak. Jer, nakon ženine smrti muž jednostavno odlazi iz bolnice ne htijući potpisati nikakve dokumente. Jedan od bolničkih čuvara ulazi za njim u gradski autobus kako bi ga privolio da se vrati. No, stari gospodin mirno skida svu odjeću sa sebe, jer sve su to darovi njegove žene. Sve osim čarapa, koje si je sam kupio. Pred zaprepaštenim pogledima putnika on potpuno gol izlazi iz autobusa u novu fazu života, jer njegova žena više jednostavno ne postoji: živi nisu isto što i mrtvi.

Želim biti

Pažljiviji gledatelji mogli su na Reviji vidjeti i jedan od najokrutnijih dječjih krupnih planova. Riječ je o Oscarom nagrađenu tridesetominutnom filmu Želim biti Nijemca Floriana Gallenbergera. Ova priča iz Ciudad de Mexica o dvojici maloljetne braće referira se na filmove kao što je npr. De Sikin Sciuscia. Nakon što stariji potroši dio novca koji skupljaju za početak posla na djevojku u koju je zaljubljen, mlađi ga napušta. I dok stariji uspaničeno trči za smetlarskim kamionom na čijoj papučici mlađi stoji, moleći ga za oproštenje, mlađi promatra brata u dugom krupnom planu ne trepnuvši okom, svjestan da ga više nikada neće vidjeti. Okrutnost podupire i činjenica da mlađi brat redovito dio novca troši za psa lutalicu kojega su slučajno pronašli. Želim biti jedan je od najdojmljivijih filmova Revije, dramaturški, snimateljski i redateljski odlično ostvaren.

Prvaci

Nekako je suprotan svemu tome španjolski film Prvaci Pabla Olivaresa i Antonija Caresa iz 1997. ta devetnaestominutna priča o trinaestogodišnjem sinu i neizlječivo bolesnu ocu vatrenim navijačima madridskog Atletica također se bavi okrutnošću prema djetetu. Naime, majka prisiljava sina na obiteljski izlet iako on ima besplatnu ulaznicu za presudnu utakmicu s Barcelonom, jer otac je bolestan i treba biti s njim. Potpuno je nejasno zašto njih dvojica ne odlaze na tekmu zajedno, ako obožavaju nogomet. Pored toga otac je sentimentalno plačljiv nad svojom sudbinom, a dječaku se nepotrebno i s majčine i s očeve strane nameće osjećaj odgovornosti i krivnje.

Minus 9

Za razliku od dvojice španjolskih autora, njihova portugalska kolegica Rita Nueves snimila je odličan trinaestominutni Minus 9 vrlo uspješnu kombinaciju dokumentarnog, intervjuerskog postupka. Njezini protagonisti izravno u kameru objašnjavaju razloge za nasilno ponašanje. Razlozi su svakodnevni, jer njezini su sugovornici ubili ljude npr. zbog nepristojnog ponašanja u kazalištu, u kafiću.... Rita Nueves zapravo tematizira svakodnevne situacije u kojima ljudi netolerancijom i nepristojnošću izluđuju jedni druge. Film je moguće razumjeti kao globalnu metaforu, no uspješan je jer istodobno na vrlo jasan i jezgrovit način korespondira sa svakodnevnim gledateljskim iskustvima. Takvo je primjerice drsko ponašanje onih koji izlazeći prije kraja filma lupaju stolcima i ostavljaju vrata otvorenima i na ovogodišnjoj Reviji.

Svi filmovi do sada na neki su način slijedili predložak klasične naracije. No, četiri filma odmaknula se se od toga i pokušala stvoriti cjelinu kombiniranjem različitih i tehnika i prosedea.

Home Road Movies

Home Road Movies Britanca Roberta Bradbooka odlična je dvanaestominutna kombinacija digitalne animacije živoga glumca i fotografija. Sjećanje je to jednog od sinova na davno putovanje očevim Peugetom 404 sve do trenutka kada otac sam ostaje u kući, a njegov automobil postaje neuporabljiv. Animacijski odličan, suzdržan i precizan, likovno realističan, čak hiperrealističan, narativno-kronološki vrlo jasan, s velikom dozom nostalgije, koja se povlači pred neizbježnošću tijeka vremena i prolaznosti te redateljski ujednačen i dosljedan, Home Road Movies jedno je od najzanimljivijih ostvarenja na Reviji, a nadam se da bi se mogao pojaviti i na Anima festu sljedeće godine u Zagrebu.

Nastavit će se

U realizaciji je upravo suprotan švedski petiominutni Nastavit će se Linusa Tunstroma, koji ne uspijeva zadržati napetost i neizvjesnost kraja triju napetih situacija koje bi trebale eksplodirati simultano s krajem filma. Film jest sračunat na štos, na ideju, no problem je realizacije, u ovom slučaju, doslovno, u timingu, a možda i naslovu koji unaprijed otkriva poentu.

Put kroz noć

Jedan od najboljih filmova atmosfere svakako je i desetominutni Put kroz noćNizozemca Jorama ten Brinka. To je priča o strahu i zastrašivanju koja je rezultat susreta ljudoždera i njegove žrtve u noćnom vlaku za Pariz. Digitalnim animacijskim intervencijama krupnih planova protagonista, sumornim kadrovima krajolika i gradova kroz koje prolazi vlak, odbljescima svjetala, glasnim unutarnjim monolozima žrtve te neravnopravnim dijalogom ljudoždera i žrtve Brink stvara turobno-napetu atmosferu neizvjesnosti i straha.

Kopiraonica

I, napokon, Kopiraonica, dvanaestominutni crno-bijeli eksperiment Austrijanca Virgila Vidricha, film na kojem je autor radio više od tri godine i koji idejom podsjeća na svjetove koje su davno stvorili Musil i Kafka. No, sam prosede filma, u kojem se s jedne strane ponavlja svakodnevna situacija čovjeka koji radi u kopiraonici i odjednom ustanovljuje da kopira sam sebe, zahtijevao je dugotrajan i strpljiv rad, koji je polučio i odličan rezultat. Jer, borba originala i fotokopija jedna je od odlično zamišljenih i realiziranih futurističkih situacija koja se zasniva na samo jednom jedinom efektu: umnožavanju glumca unutar jednog kadra i nevjerojatnoj vizualnoj uvjerljivosti simultanog pojavljivanja u prostoru istog kadra.

Oni koji vole film mogli su uživati. No, vratimo se temi s početka: tretiranju kratkog filma. Njegova manja vrijednost ili maćehinski odnos prema njemu uočljiv je i kod onih koji ga prikazuju ili uvrštavaju u Reviju. Jer, čim otvorite katalog, uočite da su podaci o kratkom filmu jednako kratki: godina proizvodnje, zemlja, trajanje i redatelj. Podataka o glumcima, scenaristu, snimatelju, montažeru jednostavno nema. Nećete vjerovati, ali kratki film također treba snimiti, i to kamerom, treba napisati scenarij, treba ga montirati i čak i glumiti u njemu. Netko, što je nevjerojatno, za takve filmove piše i glazbu, a neki tu glazbu čak i izvode, snime je i miksaju sa šumovima i govorom. Nevjerojatno kako kratki film sliči na dugi. Jedina je razlika u tome što je kraći. A možda je to i najbitnije, tko pita za kvalitetu.

Dario Marković