Veliki samotnik, vedar prijatelj

Neka ti okomica, ali ne pustinje nego vječnog života, pokazuje put. Ta čista bijela svijeća koju ti, kao za strošek, pali moja već drhtava ruka

Velika je žalost zavladala među svima koji su na ikoji način bili u vezi s osobom, imenom, djelom i praktičnom djelatnošću Mladena Kuzmanovića. Svaka je smrt bližnjega potresna, ali je svaka potresna na svoj, od svake druge različit način. Općenita je smrt egzistencijalno mala, gotovo anonimna pred vječnim životom, prisjećamo se Rilkea. Ali individualna je smrt velika, ona je, prirodno uminuće i okrutna grabežljivica istodobno, namijenjena pojedincu koji je svojim životom i djelom htio upravo suprotno: jak život, plodno djelovanje, trajnost ljudskih dobrota, ovostranu nemoć sive kositeljice, unatoč neizbježnosti njezine nasmiješene kosidbe u korist vječnosti. Velika je smrt, opet na Rilkeovu tragu, smrt individualna, pojedinčeva. Mladen Kuzmanović bio je velik individuum, u sebi dakle nedjeljiv sklop mnogih darova ljudskih, rođen da bude otporniji no što je to dano prirodnom sklopu rahla ljudskog duha i tijela.

Žalost kao more

Zato velika žalost za njim nije prispodobiva s kakvim kolektivnim stanjem opće, kadšto i povijesne potresenosti. Nije pripodobiva ni s onom vrstom ožalošćenosti što je svatko osjeća kada mu vječnost otme vremenitu a dragu osobu, s kojom je najčešće bio povezan ljubavlju ili rodbinski. Prispodobiva je s općom potresenošću glede odlaska značajnika u prijateljstvu, suradnji, struci, nipošto na kraju značajnika u djelima što ih je, kao tvarni ispis jedne velike duše ljudske i jednog velikog talenta, ostavio veliki samotnik a vedar prijatelj, Mladen Kuzmanović.

Žalost je neobjašnjiva kao more, kao beskrajna ravnica, ili putovanje svijesti onkraj nebosklona. Danas, kada se pokojni prijatelj, kao i uvijek žalosno nasmiješen, sa skepsom nekog dubljeg uvida koji je bio svojstven samo njemu, udaljuje naznačenim putem iz našega obzorja — prostorno u beskraj, vremenski u vječnost, uzročno-posljedično u neproničnu tajnu bitka — danas nam je, kao u zadnji ugrabljeni čas, zaustaviti tu vedru sliku koja je još, ma doslovce do prekjučer, bila tu, opstojala dakle u svojoj lelujavoj ljudskoj pojavnosti, sa svom prijaznošću, svom dobrohotnošću, svom susretljivošću, i radoholičnom zaokupljenošću mnogovrsnim činima za opće dobro. Zaustaviti tu sliku — Verweile doch, du bist so schön — znači, praktički, prisjetiti se svih dobara što ih je Mladen Kuzmanović ostavio na ovome svijetu, dobara što će, kao i sretnom Svatkoviću, i njemu pripomoći da mu dovršeni život zadobije puni vječnosni smisao, a nama i našim budućima ostaviti u polog nacrt jedne dramatično plodne i poštene ljudske sudbine.

Četiri su područja duhovnosti u kojima je ostavljen taj polog: filologija kao pohrana njegovih znanja, sveučilište kao rasadište tih znanja, javna, mahom tiskovna a potom i organizacijska njihova prezentacija, i uzajamnost komuniciranja među suputnicima, tj. sustručnjacima i prijateljima.

Skoro čitav svoj opus Kuzmanović je posvetio kajkavskoj književnoj riječi. Opus mu tvore knjige: Rječnik i komentar »Balada Petrice Kerempuha« (Liber, Zagreb 1972), nekoliko izbora kajkavske lirike i proze, od kojih je Antologija novije kajkavske lirike (1975) snimila onodobni čudni proplamsaj te inačice hrvatskoga pjesništva, zatim Kerempuhovo ishodište (Rijeka, 1985), te Krleža u sjeni Terezije (MH, 1998). U svima njima zrcali se odanost toga rođenog Zagrebčanca svome duhovnom supstratu. A on je, kako piše u posveti zadnje spomenute knjige potpisanome žalobniku: »reč materinska, o kojoj smo toliko razgovarali«. Da, Mladen je cijeloga života razgovarao s riječju, o riječi, u riječi, kajkavskoj riječi, kojoj je dao vrijednih i, glede Krležina jezika i kajkavske suvremene lirike, nezaobilazivih znanstvenih prinosa. No, napisao je Kuzmanović znatan broj tekstova kulturološke, predgovaračke, stručno tipografske, posebice likovnokritičke naravi, i jamačno bi kakva temeljita pretraga hrvatske periodike tijekom prošlih četiriju desetljeća mogla iskazati dio opusa koji bi se mogao zvati u sjeni nemilog jezičnog i općekulturnog standarda.

Odanost kajkaviani

Docent, neposredno pred profesurom, Kuzmanović je još od daleke 1968. godine bio sudjelatnikom na Katedri za povijest jezika i dijalektologiju u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta, posvetivši se proučavanju i prenošenju znanja iz kajkavskog i čakavskog jezika/narječja te njihovih književnosti. Nema studenta Odsjeka koji se nije ogledao u vlastitu znanju (ili neznanju) pred dr. Kuzmanovićem, bilo u njegovim seminarima bilo na ispitima. Bio je Kuzmanović vrlo susretljiv, žovijalan, no strog stariji prijatelj svim studenti(ca)ma, i za pretpostaviti je da mnogi i mnoge među njima svoje znanje o kajkavskim i čakavskim jezičnim likovima i književnim tvorevinama duguju upravo tom marljivom sveučilišnom djelatniku. Volio je svoj posao, bio je u njemu germanski precizan, kako je volio naglašavati, u čemu je nalazio odane istomišljenike među nekolicinom nas, naraštajnih kolega. A uvijek ću biti spreman potvrditi da se u našem hodniku, u svom kabinetu, često znao zateći u posve netipična vremena, proučavajući svoju kajkavianu, redigirajući tuđe tekstove, slažući layoute za publikacije Hrvatskoga filološkog društva, od kojih mnogih bez Kuzmanovića jednostavno ne bi bilo: Cymelia croatica, časopis »Croatica«, »Umjetnost riječi«, Biblioteka HFD-a, brojni katalozi, popratne prigodne publikacije, čak i plakati. Bio je Kuzmanović fanatično odan hrvatskom slovu i slovstvu.

Nego, veleštovanog su pokojnika površniji znalci njegova djela najčešće vezivali uz jednu od njegovih javnih funkcija, koja mu je u našim prilikama priskrbila upravo karizmatičnu slavu, a u slavističkom inozemstvu neporeciv ugled i divljenje. Bilo je to vođenje Zagrebačke slavističke škole, uglednog seminara hrvatskoga jezika i književnosti poznata diljem svijeta. Naslijedivši na tom mjestu zakladnog direktora dr. Franju Grčevića, i predavši dužnost prije nekoliko godina nasljednicima, Kuzmanović je i u početnim fazama rada Škole bio njezinim tajnikom i doravnateljem, pa je zapravo čitav njezin organizacijski ustroj nosio njegov autorski pečat. Taj je pečat čvrsto utisnut do dana današnjega. Nema ovdje smisla govoriti o značenju Zagrebačke slavističke škole: ona je naš najotvoreniji prozor u svijet, istodobno i prozor kroz koji svijet gleda u prostranstvo odnosno skučenost našega znanstvenog doma. Potvrdit će to Kuzmanovićevi najtješnji suradnici: profesori Damjanović, Jirsak, Pavlovski, Samardžija, Žagar. A o Kuzmanoviću su s poštovanjem govorili sugrađani gradova-suorganizatora. Gospon Mladen je u Dubrovniku bio naš gospar Mladen, a u Puli šjor Mladen. Čemu duljiti: bio je općeobljubljen gentleman i prijatelj.

Mjesec pluta kao ljuska

Na drugom će mjestu biti riječi o njegovu djelu i zaslugama glede časopisa »Croatica«, glede njegovih pretisaka nekih od temeljnih djela hrvatske književnosti i kulture. Pa i glede Kuzmanovićevih grafičkouredničkih artefakata, postava izložaba, žive likovnosti općenito. Uostalom, zorno je to vidljivo u izgledu, rasporedu, ukusu, nipošto na kraju u sadržaju Kuzmanovićeva i po tome našega »Vijenca«.

Tijekom mnogih godina, u Zagrebu na Odsjeku, u Dubrovniku, u Puli, vodeći pomalo vesele pomalo tužne razgovore o jezicima, književnosti, glazbi, kazalištu i likovnosti, sjedili bismo i pred krajolicima, što smo ih znali estetizantski upijati u sebe. Recitirali smo ponajčešće secesijske pjesnike: Domjanića, Matoša, Vojnovića. U Dubrovniku smo često sudjelovali u iskustvu jednoga od najljepših hrvatskih stihova: »Vrh Grada mjesec pluta kao ljuska.« Sjedeći na terasi hotela Bellevue, sjedišta Škole, promatrali smo u maloj uvali podno Boninova odron za kojim je zapadalo sunce. Mladen je darovao ime mojoj zbirci pjesama Odronske poredbe. Bilo je to godine 1978. Tu se nalazi i sljedeća pjesma:

Bellevue, konačno

Pajdašu Mladenu

Ah ne, ništa

ništa više

ne može te spasiti

Odstrujili žarki sati

svijet se stao gasiti

Povrh one

divne gore

ugar škrta gustinja

Odron jutra

odron svega

okomita pustinja

Hvala ti, Mladene, za prijateljstvo i za mnoge veće i manje susretljivosti. Hvala ti za sve što si učinio u hrvatskoj kulturi. Okomita pustinja, taj oksimoron što u sebi sadrži i geometrijsku i lirsku, enformelsku apstrakciju, pratila nas je kao objektivizacija ljudskog vremena što smo ga živjeli, a ti i zauvijek proživio. Neka ti okomica, ali ne pustinje nego vječnog života, pokazuje put. Ta čista bijela svijeća koju ti, kao za strošek, pali moja već drhtava ruka.

Ante Stamać