Usponi i padovi

Usponi i padovi

Jesu li muškarci ili pak žene po prirodi podložniji nepostojanosti u ljubavi? Je li moguće dokazati jesu li korijeni zla u samoj čovjekovoj naravi ili u pogubnom utjecaju Društva?... neka su od pitanja kojima se bavio jedan od najvećih francuskih komediografa osamnaestog stoljeća — Pierre de Marivaux, čija je komedija Raspra hrvatsku praizvedbu u prijevodu Višnje Machiedo doživjela u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Iako je neporeciva Marivauxova vještina pisanja, kao i univerzalnost problematike koju propituje, ova komedija, barem u kontekstu današnjega vremena i osim u svojoj ideji, nije toliko intrigantna i zanimljiva da bismo je sat i pol zainteresirano pratili. Zbog posve očekivana i pravolinijskog razvoja dramskih likova, radnje i zaključka, Raspra ostaje na razini dobro napisanih glumačkih vježbi, što će s obzirom na temu drame i mladost protagonista vjerojatno najviše zadovoljiti srednjoškolsku publiku.

Minimalistička scenografija

Janusz Kica potpisuje ne samo režiju nego i osmišljenje scenskog prostora, kao i izbor glazbe u predstavi čiji svi segmenti sjajno scenski oživljuju, pa čak i obogaćuju Marivauxov svijet. Scenografija je minimalistička: cijela je pozornica prekrivena sijenom, a na njoj se nalaze — rokoko-stolac, paravan što prikazuje idiličnu sliku prirode i udubina s vodom koja predstavlja potok. Sukob Prirode i Društva ostvaren je već na navedenom vizualnom planu, a osim toga scena predstavlja idiličnu pastoralnu sliku koja zbog minimalizma u vizualnom izrazu ukazuje i na svoje naličje — simboliku psihoanalize. Danas su, nakon Freudovih i Lacanovih istraživanja, vidici s kojih promatramo Marivauxova poigravanja procesom odrastanja i napose motivom zrcala znatno prošireni i njima se Kica uvelike, iako nenametljivo koristi. U navedenu se simboliku uklapa i kostimografija Mirjane Zagorec — jedino su Knez i Hermiane odjeveni u rokoko-kostime, a mladići i djevojke (pokusni kunići Kneževa eksperimenta) u jednostavnim su bijelim odorama koje istodobno ukazuju na njihovu nevinost u odnosu na utjecaj Društva, kao i na eksperiment kojem su i ne znajući podvrgnuti.

Kica s iznimnim smislom za psihološke nijanse razigrava mizanscem — iako posve slijedi napisani tekst, uvelike ga nadograđuje i govorom tijela glumaca, tako da Marivauxovi likovi uvjerljivije žive u predstavi negoli u samom tekstu. Za to su uvelike zaslužni i glumci, napose protagonistički par u interpretacijama karizmatične Olge Pakalović, koja osvaja vrckavom gipkošću i mladenačkom energijom, te na sceni posve prirodnoga Dražena Šivaka, koji joj na pravi način parira. I ostali su glumci (Olivera Baljak, Galliano Pahor, Alen Liverić, Zrinka Kolak Fabijan, Marija Škaričić, Damir Orlić), s iznimkom vrlo lošeg i beživotnog idealnog para (Ana Kvrgić i Alex Đ aković), također vrlo dobro utjelovili svoje uloge, iako su, dijelom i zbog uloga koje tumače, ostali u sjeni sjajnoga protagonističkog para.

Iskonska snaga

Do samog je finala Kica posve vjeran tekstu, a onda ga razrješava vrlo drastično, naizgled posve preokrenuvši Marivauxa, a zapravo samo do kraja i s mračnim iskustvom današnjice slijedeći njegovu želju da prodre do istinitoga govora ljudskog srca. Na samom će kraju predstave mladići i djevojke, nakon što otkriju da su služili kao pokusni kunići, nasrnuti na Kneza i Hermiane i krvnički ih ubiti. A potom aranžirati idiličan prizor i otpjevati ljubavnu pjesmicu. Savršeno mirno i u nenarušenoj pastoralnoj slici. Završni prizor zrači iskonskom snagom prvobitnog ubojstva, koje je kao jedan od pračinova ljudskoga roda prisutan u mnogim psihoanalitičkim i antropološkim spisima. S druge strane, neki od prizora vrlo su neuvjerljivi, tako da predstava, iako idejno vrlo cjelovita, u izvedbi doživljava prilično velike uspone i padove.

Ranije navedene karakteristike teksta osnovni su problem ove inače vrlo dobre predstave, koja zbog njih i u kontekstu današnjeg vremena ostaje, iako joj to nije namjera, negdje na granicama visokih umjetničkih dosega svojevrsnoga larpurlartizma.

Tajana Gašparović