Uspjelo osuvremenjivanje

Uspjelo osuvremenjivanje

Tradicija uprizorenja opera Vincenza Bellinija u Beču duga je i bogata premda sam autor, za razliku od svojih suvremenika, nije osobno pobirao lovorike u glavnom gradu austrijske monarhije. Sedam se njegovih opera izvodilo u nekoliko bečkih kazališta. Dok je Domenico Barbaia upravljao Dvorskom operom u Kärnthnertortheatru, talijanske su se opere izvodile u originalu pa je Il Pirata (Gusar) s golemim uspjehom izveden već 1828. sa slavnim Giovannijem Battistom Rubinijem, za kojega je Bellini skladao većinu tenorskih uloga. Slijedila je 1831. La Straniera (Tuđinka) s pjevačkim parom iz snova, Giuditta Pasta — Rubini, pa Capuleti i Montecchi, Mjesečarka, Norma, Beatrice di Tenda i Puritanci. Mjesečarka je 1834. izvedena na njemačkome u Theater in der Josefstadt, a već sljedeće godine na originalu u Dvorskoj operi. Manju ulogu Lise pjevala je buduća Verdijeva supruga Giuseppina Strepponi, tada na početku velike karijere. Pjevala je i Adalgisu u Normi. Nekoliko najvećih pjevačica onoga vremena pjevalo je Aminu, među njima najslavnije su bile Eugenia Tadolini, naša Ilma de Murska i Adelina Patti te posljednja, 1935. godine, Toti dal Monte. Nakon šezdeset i šest godina naslijedila ju je također Talijanka Stefania Bonfadelli, junakinja najnovijega bečkog pemijernog uprizorenja opere u koprodukciji s Kraljevskom operom Covent Garden iz Londona.

Redateljski pristup

La Sonnambula upravo je idealna opera za suvremeni redateljski pristup. Oznaka mjesta događanja, Švicarska, potpuno je nebitna, a problem somnambulizma zbog čega je gotovo stradala nevina Amina nema vremenskih ograničenja. Stoga se moglo i očekivati da će je redatelj (koji je istodobno i scenograf i oblikovatelj svjetla) Marco Arturo Marelli smjestiti u suvremeno svratište-liječilište, a da će kostimografkinja Dagmar Niefind-Marelli odjenuti likove u svakodnevnu odjeću. Izvoditi danas ovu operu u nekom pastoralnom okruženju bilo bi uistinu zastarjelo. Prevladavajuće bijelo-crne boje s tek manjim odstupanjima stvarale su pomalo hladan, ali i beskrajno čist okvir za odvijanje jednostavne radnje u čijem je središtu po ljupkosti i dobroti gotovo idealna djevojka, Amina, a oko nje pokušavaju potvrditi vlastitu osobnost nepravedno ljubomoran zaručnik joj Elvino, grof Rodolfo, koji se nakon mnogo godina vraća u svoj rodni kraj, gostioničarka Lisa, koja neuzvraćenu ljubav liječi spletkom, te dobra pomajka Teresa koja strepi nad srećom (pomućenom) svoje pokćerke.

Glazbena komponenta izvedbe pod muzikalnim i elegantnim ravnanjem Stefana Ranzanija bila je primjerena klasično odmjerenoj romantici ranoga talijanskog belkanta uz uzoran udio orkestra i profinjenog zbora, dok je troje solista u glavnim ulogama posebna priča. Sudeći po biografijama i godinama debija tridesetih su godina, a već nastupaju u vodećim svjetskim opernim kućama. Dvadesetosmogodišnji Juan Diego Flórez iz Lime pravi je nasljednik slavnih južnoameričkih tenora u lirskom repertoaru, Letonac Egils Silins nastavlja isto tako slavnu sjevernjačku basovsku tradiciju, a Stefania Bonfadelli, koja je s devetnaest godina pobijedila na natjecanju Mattia Batistini i odmah debitirala kao Lucia, na samom je vrhu lirsko-koloraturnih soprana današnjice.

A hrvatski pjevači?

Gdje su mladi hrvatski operni pjevači na svjetskim pozornicama? Zar je zaista dulja letonska i peruanska glazbeno-scenska tradicija, a izobrazba kompletnija i temeljitija od hrvatske, kad su im rezultati kudikamo uspješniji? Užitak je bilo slušati i gledati mlade ljude u čijem nastupu nema ničega ni početničkog ni provincijskog, koji su cjelovite osobnosti, uvjerljivi u vladanju svim elementima kazališnog métiera, sigurni u sebe pa i sposobni to prenijeti na publiku. Mlada Rumunjka Simina Ivan kao Lisa nije na njihovoj razini, a također mladi Izraelac Boaz Daniel nije u epizodnoj ulozi Alessia mogao doći do punog izražaja. Veteranka komorna pjevačica Bugarka Neli Boškova (Nelly Boschkowa) brižno je bdjela nad poletnom mladošću. Bellini bi zacijelo bio zadovoljan što se dvjestogodišnjica njegova rođenja u Beču proslavila takvom produkcijom! U teškim vremenima punima strepnje i straha, jednostavna i čista ljepota ove partiture pravi je melem. Tim je teže shvatiti zašto se Sonnambula ne izvodi u Hrvatskoj kad imamo za nju pjevače, a ne stoji mnogo.

Ali opera je izvedena u Sloveniji! Doduše u koncertnom obliku. Dirigent Mirko Cuderman, koji je postavio sebi u zadatak da upozna slovensko općinstvo s nepravedno zaboravljenim operama (koje se desetljećima nisu izvele u Operi) u sezoni ansambla Consortium musicum i s njegovim plemenito zvučećim zborom uz sudjelovanje Slovenskoga komornog orkestra (sa zaobljenim tonom, osobito puhača) i s gostima u glavnim ulogama, pred prepunom dvoranom Slovenske filharmonije izveo je ovo remek-djelo koje je publika, u kojoj je bilo mnogo mladih, oduševljeno primila. Mladi su bili i solisti, talijanski u glavnim ulogama: pjevački suverena sopranistica Ottavia Vegini (Amina) i talentirani bas Diego Barretta (prof. Rodolfo) te iskusniji i cjelovitiji tenor Giuliano de Filippo (Elvino). Priključila im se solistica Zagrebačke opere Adela Golac-Rilović (Lisa), potvrdivši se još jednom kao izraziti belinijevski sopran. Vrlo dobar bio je i doprinos Mirjam Kalin (Teresa) i Jože Vidica (Alessio) u malim ulogama.

Marija Barbieri