Urednička duša

Mladen Kuzmanović želio je list koji će poput Matice hrvatske promicati istinske i trajne umjetničke vrijednosti, kojeg više od međusobnih napada kulturnjaka zanimaju dobra umjetnička djela i koji će u moru estradnog i politiziranog pisanja o kulturi progovoriti glasom i jezikom struke

Profesora Mladena Kuzmanovića prvi sam put upoznao početkom 1999. nakon izlaska prvoga broja »Vijenca« koji je on uredio. Upoznala nas je Ivana Mandić-Hekman, koja je s njim dogovorila i objavljivanje moga prvog teksta, intervjua s američkim redateljem Stevenom Kentom za koji je Kuzmanović bio osobito zainteresiran. S velikim zanimanjem slušao je moje prijedloge i primio skice filmske i kazališne rubrike. Po »Vijencu« se tih dana pucalo iz svih oružja, osobito iz »Jutarnjeg lista« u kojem sam tada radio, optuživalo ga se da je gerijatrijski i da donosi vijesti iz srednjeg vijeka. Bez imalo obzira i razumijevanja za situaciju u kojoj se nova redakcija našla, dok se moralo stvarati sve iz početka, samo uz suradnike iz same Matice, nesmiljeno su po »Vijencu« javno udarali čak i neki Matičini članovi. No, nakon razgovora s Kuzmanovićem odlučio sam napraviti sve što mogu da taj list uspije. Njegove ideje i vizije o budućnosti lista oduševile su me. Nakon godinu rada u kazališnoj rubrici i brojnih intervjua s glumcima i redateljima, koji su mi donijeli neprospavane noći uz računalo, postao sam njegov pomoćnik i radio s njim sve do posljednjega dana.

Jedinstven pothvat

Mladen Kuzmanović je želio, a mislim i potpuno uspio, stvoriti od »Vijenca« u Hrvatskoj jedinstven list koji će, poput svog nakladnika, Matice hrvatske, promicati istinske i trajne umjetničke vrijednosti i ne podilaziti prolaznim trendovima, list koji je otvoren za sve kvalitetno u suvremenoj umjetnosti, ali pritom ne zanemaruje niti omalovažava tradiciju, daje prostor mladim suradnicima, i umjetnicima ali ne zaboravlja one iskusne i mudre, europski list koji nije zatvoren u hrvatsku nacionalnu kulturu, ali ga više od Beograda zanimaju Beč, Ljubljana i Pariz, kojem će visoka jezična, stilska i stručna razina tekstova biti važnija od njihove bombastičnosti, list koji će uvažavati svoje fotografe, karikaturiste i grafičare kao umjetnike, novine koje više od osobnih konflikata i međusobnih napada kulturnjaka zanimaju dobra umjetnička djela, a ne zanimaju privatni život ni politička uvjerenja umjetnika, s konzistentim sustavom vrijednosti u kojem nove pop-zvjezdice ne zavređuju više prostora od pravih umjetnika, list koji promiče kreativni rad, suradnju i toleranciju, a ne mržnju i sukobljavanja, kojem je sama umjetnost važnija od afera i skandala u kulturi, i konačno, novine koje će u moru estradnog i politiziranog pisanja o kulturi progovoriti glasom i jezikom struke.

Životne sitnice

Glavni je urednik u redakciju dolazio s Fakulteta, u svom starom crvenom autiću, u kojem je njegovo dobro srce zauvijek prestalo kucati. Prije ulaska u redakciju svaki bi dan razgovarao s radnicima na gradilištu nove Matičine dvorane, uživajući u živome kajkavskom. Već smo prepoznavali zvuk njegovih koraka uz drvene stube. Pozdravljao bi nas na engleskom, sa »Hi!«, zadirkivao bi našu tajnicu Antoniju ako bi na posao došla u hlačama, a ne u kotulu, provjeravao ima li njegove omiljene Coca-cole u hladnjaku, da li je svih dvadeset olovaka na njegovu stolu zašiljeno. Stol bi mu uvijek bio zatrpan papirima, pozivima i tekstovima, no sve ono bitno držao je perfekcionistički sređeno u posebnim faciklima, a u svoj dnevnik minuciozno je zapisivao sve svoje obveze. Na probnim otiscima »Vijenca« uvijek bi podcrtavao rastavljene riječi i odveć stisnute retke u podnaslovima, uvijek vodeći računa o visokoj estetskoj razini lista, a osobno je uređivao likovnu rubriku i duplericu. Želio je bogat i plemenit list koji ima srce i dušu. Svaki dan bi odlazio u Maticu, ostavljajući na stolu mobitel koji bi uporno zvonio ponavljajući poznatu melodiju. Brinuo se i urgirao da honorari budu isplaćeni na vrijeme. Mrzio je isticanje akademskih titula, pogotovo kad bi se netko potpisivao s prof. dr. sci. Razgovarao je sa svima koji bi ga došli posjetiti, čak i onima koji bi mu svaki treći dan dolazili cijediti mast kako bi bili objavljeni njihovi, često neobjavljivi tekstovi. Nije imao srca nikomu reći odrješito ne, čak kad bi ga zvali i nudili mu nešto za što je od početka znao da ima male šanse za objavljivanje.

Iskrena ljubav

Posljednji dan u redakciji proveli smo razgovarajući o planovima uredništva za iduću godinu, o ponudi posebne pretplate na »Vijenac« pretplatnicima HNK u Zagrebu, o ponudi tiskare za tiskanje šesnaest stranica u boji, o ponovno objavljenim Glembajevima koje je prije nekoliko dana stavio na svoju policu i o skoroj splitskoj premijeri te drame. Rekao mi je da se odijevam previše crno. Podijelio nam je čokolade u obliku srca, kojima sam se radovao kao dijete. I bili smo njegova djeca i iskreno nas je volio. Ne mogu vjerovati da ga više nema.

Zlatko Vidačković