U bojama

Govorili smo: možda i ne pravimo najbolje novine na svijetu, ali se barem dobro zabavljamo. U temelju svega bili su ipak razgovori, dugi razgovori o koječemu... i svi su bili jednako važni

Sada znam: bilo je to razumijevanje, potpuno i čisto međusobno razumijevanje. Bez ijednoga povišenog tona, bez krive riječi ili pogleda. Ponekad smo se obojica pitali — priznali smo to jedno drugome — zašto toliko volimo dolaziti u prostorije sa zelenim podom u Matičinoj 2, zašto toliko brige oko tih četrdesetak stranica novinskog papira, zašto smo dopustili da nam »Vijenac« postane takva i tolika navika. Zaključili bismo naposljetku mudro, i tako svaki put iznova nakon istih pitanja kao da prolazimo neki interni ritual, da je to vjerojatno zato što nam je lijepo i zato što to volimo raditi. Govorili smo: možda i ne pravimo najbolje novine na svijetu, ali se barem dobro zabavljamo. U temelju svega bili su ipak razgovori, dugi razgovori o koječemu... i svi su bili jednako važni. Uživao sam slušati melankolične priče o djetinjstvu, o srebrnom bešteku i ručkovima u Palaceu, o štirkanim plahtama i mirisu jutarnje bijele kave, o suvremenim hrvatskim slikarima i kiparima, o starom Zagrebu i Cicovim ludorijama, pa Krleža, Lasić, Balade i Zagrebačka slavistička škola, koja je zauvijek bila preseljena u njegovo biće. O Školi je govorio drukčije, nimalo sjetno, kao da je tu pred njim sljedeći seminar, kao da treba napraviti novi program, poslije je to potamnilo, izgubilo se, nestalo... Nakon nekog vremena krenulo bi opet. Krugovi sjećanja, krugovi radosti i konačnoga razočaranja.

Spontanost

Uvijek ću pamtiti kako nije mogao podnijeti isprazna akademska tituliranja. Ako bi mu se netko na početku telefonskoga razgovora predstavio kao magistar ili doktor i svečano obznanio da ima tekst o tome i tome, Mladen bi ga saslušao i rekao neka pošalje tekst iako smo u redakciji znali da genijalni rad vrloga znanstvenika vjerojatno nikada neće biti objavljen. Uostalom, u jednom je tekstu u »Vijencu« otprilike i napisao — kakvi su to magistri koji ne prodaju lijekove i kakvi su to doktori pred kojima se ne mora svlačiti. Ali više od ove anegdotske prakse odbijanja, Mladen je znao privući suradnike, naročito mlađe, i u tome je bio pravi majstor. To je zato što im nije prilazio tipično profesorski, spontanost u komunikaciji osvajala je mlade ljude iznenada, neočekivano. Njegovoj mješavini frendovskoga i očinskoga pristupa rijetko je tko mogao odoljeti: a zašto ti, Kružiću, danas nisi obrijan; znate, mlada damo, vi biste mnogo bolje izgledali u haljini ili suknji; Hundiću, da te više nisam vidio da u redakciju dolaziš u kratkim hlačama, baš me briga što je vani plus četrdeset; reci mi, Katarina, na koga imaš tako čvrstu, čudnu i lijepu kosu, pogledaj, Ivo, kakva kosa, ovo još nisam vidio... Ponekad mi se čini da nas je sve smatrao svojom djecom i da se zato morao brinuti o nama. Zlatka i mene zvao je moji dečki...

Novi brojevi »Vijenca«

Za Mladena nije postojao srednji put, tako je bilo i s ljudima: prijatelji su ga istinski voljeli, oni drugi obično su ga prešućivali. Bilo mu je važno da radi ono što voli, a ne da viče na sav glas. Zato ga i nema među suradnicima personalnih enciklopedija, zato su ga i prešutjeli u nekim leksikonima.

Znam da Mladena više nema. Kao da se to može shvatiti, ali osjećam olovnu prazninu. Sutra ću napraviti upravo ono što bi on želio da napravim: otići ću u redakciju i zajedno s ostalima raditi na novom broju »Vijenca«.

Mladen se sada nalazi u bojama svih slikara svijeta.

Ivica Matičević