Tko se krije iza maske?

Tko se krije iza maske?

CD Silvio Foretić, Valse macabre, Cantus — HDS — WDR 3, 2001.

Pjesma se ne bi nastavit dala,

a sve je ionako tek šala;

scenski geg, ne naročito originalan,

ipak, bojim se, ne sasvim nerealan.

Silvio Foretić, odlomak iz teksta Valse macabre

Tko se krije iza maske?

Jedni govore da je iza veseljak, šaljivdžija, zezant i sprdalo; sakrio se tamo da mu ne bi vidjeli nacereno lice i posprdni pogled kojim nas promatra. Drugi, pak, kažu da iza stoji glava prije tragična no vesela, prije sjetna no nasmijana, lice prije zabrinuto no nasmiješeno.

Doista, tko se krije iza maske?!

Nikša Gligo u tekstu CD-a piše: lice je to i veselo i tužno; a opet ni veselo ni tužno. Veselje je na njemu reakcija na brigu, a ta briga njegovu veselju daje kiseli okus stvarnosti, kojoj se to lice bez prestanka ruga.

Izlišna je svaka sumnja, ne bi bilo ni Melusine, ni Ljubavnoga sna, ni Krabuljnog plesa, pa ni Fabularium animale, skladbi trajno zabilježenih na ovome albumu, da nema te janovske prilike njezina vlasnika — Silvija Foretića.

A ne bi (vjerojatno) bilo ni današnjega skladatelja, a u dosadašnjem životu usto i novinara, orkestralnog glazbenika, baletnog i opernog korepetitora, operetnog dirigenta, aranžera jazza i zabavne glazbe, kabaretskog pijanista, pjevača, glumca i tekstopisca, zagrebačkog Kelemenova, a kelnskog Zimmermannova i Eimertova učenika, Kagelova suradnika i asistenta, duisburškog docenta za teoriju glazbe na Folkwang-Hochschule, voditelja i osnivača Ansambla za suvremenu glazbu (kažu — skandaloznog) i ansambla Fin de siecle — fin de millénaire (čak i tu, među skladateljevim biografskim faktima, rastegnutim između visokih škola i kabaretskog pijanizma, kao da se pomalja neko ironično ozračje), da od 1940. u Splitu pa sve do danas Silvio Foretić na svom licu nije nosio tu vječno vragolasto-podrugljivu, dvostruku facu.

Foretićevsku facu zbog koje je bio spreman stavljati mnoge (gas)maske i skidati mnoge (glazbene) ikone!

Tako je i sa skladbama na ovome CD-u! U Kammertondichtung Melusine, prema istoimenom igrokazu Yvana Golla za devet instrumenata i dirigenta koji pjeva (1966/67), visoko sofisticirano i zahtjevno avangardno zvukovlje (ikona) u hipu će se pretvoriti u podilazivački ugođaj šlagera (ikona), a taj pak zaključiti pobjedonosnim zvucima Straussova Dun Juana (ikona!); u kantati Liebestraum za tenora i jedanaest instrumenata (1969/71) tekst Rozewiczevih Starih žena (»Volim stare žene... ružne žene... zločeste žene...«) autor će povesti ruku pod ruku s iskrivljenim zvucima Lisztova Ljubavnoga sna do samoga ruba ljepljiva kabareta; u Valse macabre za glas i salonski orkestar na autorov (njemački) tekst (1978) kabaretski će se song u brehtovsko-vajlovskoj maniri pretvoriti u pravu protesnu pjesmu od čijeg će zvuka na kraju doista »pasti sve maske«; a u koncertantnom komornom mjuziklu Fabularium animale za pet-šest pjevača i komorni orkestar (1971/72-1984) Foretić će jednu za drugom bajati Lessingove životinjske fabule začinjajući ih glazbenim citatima, persiflažama i izražajnim glazbenim ikonama (Stockhausen, Schönberg, Wagner...) sa sasvim određenim i ciljanim asocijacijama što ih ti citati i ikone u kontaktu s poučcima basana moraju angažirati u svijesti čitatelja, odnosno slušatelja.

Borko Špoljarić