Tito u Zagrebu: potpora, opomena ili nešto treće?

Nisam jedanput, s jednakim uspjehom, svoje nastupe u Dalmaciji započinjao kajkavskim pjesmama, a one u Hrvatskom zagorju dalmatinskima! Jer sve su hrvatske pjesme svuda bile jednako »domaće«! Postupiti tako danas značilo bi osuditi se na potpuni neuspjeh. Zašto? U čemu i kako smo to odonda nazadovali? Kao da je stvaranje hrvatske države ugrozilo već dosegnutu razinu povezanosti i oživilo stare regionalne netrpeljivosti!?

Bilo kako bilo, krajem davne 1971, znao sam da više ne mogu natrag, iako je bilo jasnih znakova nadolazeće razarajuće oluje... U sarajevskom »Svijetu« od 24. rujna primjerice, stoji u jednom tekstu: »Mi, borci Narodnooslobodilačkog rata iz Dalmacije, već duže vrijeme ukazujemo na neprijateljsko djelovanje Vice Vukova. Predlagali smo da mu se zabrani javno nastupanje«... U riječkom »Novom listu« od 3. rujna, obznanjuje se pod velikim naslovom Vice Vukov nepoželjan u Opatiji: »Mi (društveno-političke organizacije) se jednoglasno ograđujemo od šovinističkih ispada Vice Vukova«. Podignuta je i sudska prijava protiv mene. Druga prijava stiže iz Vela Luke na Korčuli... Beogradske »Književne novine« od 16. rujna, progovaraju — dakako — »književnijim« jezikom u poduljem članku pod naslovom Zašto stvarati mučenika?. Ovo je, dakako, samo mali dio tekstova kojima su se punile stranice tadašnjih tiskovina širom Jugoslavije.

Pa ipak, pred samu »završnicu« hrvatskog preporodnog vrenja 1971, dogodilo se nešto zbog čega se činilo kao da su sve opasnosti za hrvatsko proljeće definitivno otklonjene! Događaj je vezan uz boravak maršala Tita u Hrvatskoj sredinom rujna. Bila je to njegova predizborna kampanja, vjerovali ili ne! Farsa koja je morala biti obavljena. Tita je valjalo ponovno izabrati za predsjednika republike, što će i uslijediti te će ovaj put biti izabran doživotno! Iako diktator, sudim da nikada nije sebi dopustio da se »uspava« u uvjerenju kako njemu nisu potrebna nikakva taktiziranja i kako je on iznad svega... Znao je da istinsku potporu ima samo u Hrvatskoj (i u Sloveniji). Uostalom, nije li on bio naš, Hrvat, Zagorec? Dolazio je u Zagreb liječiti se, jer — kako mi je u najvećoj diskreciji povjerio njegov liječnik otorinolaringolog u bolnici u Vinogradskoj — u naše liječnike imao je više povjerenja... »Hrvatski tjednik« od 24. rujna gotovo slavodobitno posvećuje tome događaju članak pod jednostavnim naslovom Tito u posjetu Zagrebu. Tu je i fotografija: Tito, ozbiljan, između dvije lijepe žene. Gleda pred sebe. Zdesna mu je supruga Jovanka. Licem joj se razlio široki okamenjeni osmijeh. Savka Dabčević-Kučar mu je s lijeve strane. Sretna i nasmijana, ali ne gleda preda se, kao da je pomalo nesigurna. Osjećajući važnost trenutka, okrenuta poludesno, pogledava na Tita: hoćeš li nam dati potporu? Ali — dopustit ću sebi jednu logičku vratolomiju — nije li tragičan nesporazum trenutka bio u tome što ni hrvatsko komunističko političko vodstvo kao, uostalom, ni svi mi ostali, nije znalo (ili nije htjelo znati?) da je zapravo Tito bio u ulozi molitelja potpore!? Razmišlja li tada tko o kakvoj političkoj »trgovini« na toj osnovi? Ne vjerujem.

U svakom slučaju, Tito će toga dana, tijekom prijama u hotelu Esplanade, izreći nekoliko rečenica koje će pasti kao melem na hrvatske rane! »Hrvatski tjednik« citira Tita: »Ja sam ovoga puta vidio da su zaista apsurdne kojekakve priče o Hrvatskoj, o tome da tu nema jedinstva, da narod misli drukčije, o tome da tu postoji neki veliki šovinizam. To nije točno!(... ) Drugi put ću znati drukčije nego što sam to mogao do sada, ocijeniti razne vijesti i pričanja«. Autor članka zaključuje: »Tito je odlučno rekao da nekima koji dolaze mutiti iz drugih republika neće biti dozvoljeno da raspiruju mržnju, bili to Srbi ili Hrvati. Svaki hrvatski građanin, bilo koje narodnosti bio, kome je stalo do mira i prosperiteta svoje hrvatske domovine, uzet će k srcu Titove riječi protiv mržnje i raspirivanja nesuglasica«... Samo dva mjeseca će biti dovoljno da se čitava priča o Titovoj potpori Hrvatskoj raspline kao fatamorgana...