Sve za deset kuna

Sve za deset kuna

William Shakespeare Greatest Hits

Pričajući o jednom glomaznom šekspirijanskom kongresu u Washingtonu Jan Kott izdvaja sliku predavanja slavnog Borgesa. Slijepom su piscu previsoko postavili mikrofon, iz sprave je dopirao samo šum, a jedina riječ koja je stizala do slušatelja iz tog monotonog šuma bila je Shakespeare, Shakespeare... Borgesovo predavanje zvalo se Shakespearova zagonetka. Kao Govornik iz Stolica, pozvan da riješi zagonetku, ali sposoban ispuštati samo nerazumljive zvukove, Borghes je, bilježi Kott, riješio zagonetku: Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare...

Također postavljeni pred mikrofone troje glumaca studenata akademije ADU, Barbara Prpić, Vicko Bilandžić i Marko Markovičić vođeni redateljem Bornom Baletićem, na gostovanju u ZKM-u nisu imali ambicije otkrivati Shakespearovu zagonetku, a još manje propitivati Barda kroz smjele interpertacije što se nerijetko postavljaju i po najbizarnijim ključevima. U sklopu ovogodišnje ljetne radionice Međunarodnog kazališnog festivala u Puli odlučili su se za Shakespearea po principu sve za deset kuna, odnosno za sve prisutniji trend miksanja krpica njegovih odabranih drama. Pod naslovom William Shakespeare Greatest Hits predstavili su ključne prizore iz šest drama: Julija Cezara, Macbetha, Sna ivanjske noći, Kralja Leara, Tita Andronika i Henrika VI. Iako ih je, čini se, odabrao po nekoj sličnosti motiva, što se rasprostiru od osvete, izdaje, političkog nasilja i beskrupuloznosti, redatelj Borna Baletić nije se odvažio na autorski izazov, neki bi rekli i drskost da dramaturški poveže ili ispreplete prizore sličnih motivskih ishodišta u cjelinu, nego je ostavio da svaki ulomak djeluje zasebno, gdje glumci ne traže ništa više nego poticaj za igru istraživanja različitih modusa teatarskog govora. U odabranim fragmentima glumci variraju načine interpretacije, propituju tijelo u govoru, poigravaju se otklonima iz fikcije u privatnost, a redateljska prisutnost na sceni u ulozi svojevrsnoga DJ-a koji na miks-pultu pušta glazbu i kontrolira proces predstavi daje obličje work in progress ili koncertne izvedbe u čijoj je nedovršenosti, varijabilnosti i istraživalačkom sluhu njezin šarm, ali i izazov.

Gordana Ostović