Sve je otišlo u eter

Prisloniti uho na zvukove što izlaze iz čarobne kutije zvukova i — maštati... vidjeti. Taj me paradoks, vjerojatno, privukao slušanju radija u najmlađim mojim godinama. Čudio sam se odakle, iz kojih to nepoznatih i nevidljivih daljina, dolaze svi ti glasovi, zvukovi, šumovi što se izmjenjuju, prelijevaju, nadglasavaju. Pa onda svi ti gradovi svijeta tako blizu jedan do drugoga na onoj svjetlećoj skali, preko kojih pri okretanju gumba plazi ona crvena crta od kazaljke kao obojena živa u toplomjeru. Pomislio sam da i u toj čarobnoj kutiji mora da se podigla temperatura, da ju je spopala vrućica kad joj se podigla crvena živa što pleše, gmiže pijana lijevo-desno preko svih tih nevidljivih gradova svijeta, pa buncaju nekakvim... svakakvim jezicima, kašlju, sviraju, krkljaju kao da će izdahnuti. Zatim bi se iznenada utišali i ugasili. Bio sam u neku ruku vršnjak radija, uzmemo li u obzir da je emitiranje Radija Zagreb u nas počelo 1926. Uz njegove zvukove, prijenose, reportaže, glazbu, radio na jednu žicu — samo jednu dirigiranu radijsku stanicu, njegova megafonska pojačala što su nam prala mozak mržnjom, borbenom pjesmom, rodoljubljem, i zabranom slušanja radija za vrijeme NDH i okupacije, obveznim oduzimanjem radijskih aparata kao da je u njemu tempirana bomba.

Opasna slušanja

Naslušao se i raznih otpužbi za slušanje raznih stanica... »Drugovi, on sluša Glas Amerike... «, »Dotični kvazidrug sluša Radio London«. (Bum, bum, bum, buuum!) Odmah nakon rata za vrijeme hladnoga rata... Poslije Informbiroa: »Dotični drug sluša Radio Moskva« (Govorit Moskva... ). Dakle, uz radijsku pratnju, s prekidima, zajedno sa svojim vršnjakom Radiom preživio sam i proživio nekoliko država u istoj domovini: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku — zajedno s talijanskom okupacijom, Titovu Jugoslaviju i sada Republiku Hrvatsku. I ne znam jesam li ostao zdrave glave.

Jer kroz glavu i mimo nje prošlo je toliko toga čujnoga i nečujnoga koliko jedno ljudsko uho može pohvatati i zapamtiti i vidjeti, predočiti, jer u uhu koje čuje skriveno je oko, sekundarno oko koje vidi ono što čuje, kao da kroz zvuk vidite lice, kao što per (kroz) sonus (glas-zvuk) vidite i poimate riječ (persona, osoba, kaže se da se po glasu poznaje čovjek... bije ga zao glas). I da nema drugog uha kroz koje izlaze kao iz ispušne cijevi svi ti suosjetni signali, zvukovi ili dobar dio vijesti čovjek bi morao prolupati bolesne glave, slušajući i ono što čuje i tišinu. I bio bi u neku ruku u blizini pjesnika osluškujući ludo nečujno vječno treptanje svijeta. Evo i stihova A. B. Šimića o tome:

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu.

Radio se na posredan način uvukao i u moje glumačko školovanje. Nastavnica dikcije ili scenskog govora na glumačkoj školi 1945-46. bila je drugarica Božena Begović, bivša prva spikerica Radija Zagreb 1926. Prenosila je prve radijske vijesti zagrebačkim slušateljima sa slušalicama na ušima iz zagrebačke kavane. Nakon dvadesetak godina Božena Begović pretočila je svoje radiospikersko iskustvo u nastavu scenskoga govora na glumačkoj školi. Zamijenila je slušatelje u kavani đacima glume u školi. Nije naodmet spomenuti usput da su nekada zagrebačke kavane Corso i Medulić u duhu europske tradicije bile i kultna mjesta elitnoga građanskog sastajanja i komunikacije, imale su i kulturnu ulogu kao sastajališta književnika i pjesnika, dok danas zjape prazne i zatvorene, obložene i upakirane daskama i reklamama kao da će otputovati nekamo iz Zagreba na neku sajamsku prodaju.

Govorne vježbe

Mogao bih reći da se radijski duh govorenja pred mikrofonom naše bivše nastavnice scenskoga govora i njezina nastava preciznoga govora i dikcije svjesno ucijepio i u moje glumačko nepce, i u moj artikulacijski govorni aparat. Sjećam se krhotina govornih vježbi, krhotina pjesme O, Galateja (bjelja od cvijetaka kaline snježne... ) na kojoj smo vježbali mikrošaputanje, pa onih besmislenih fraza: mali Milan mušmuli i murvi maše ili Mramorno more mrmoreći moli, pa onih kiselih opanaka:... Raskiseliše li ti se opanci? To je delegat tadašnjega Kulturno-umjetničkog odsjeka iz Gornjega grada iz Opatičke ulice koji je bio došao u kontrolu na naš ispit iz dikcije proglasio kisela lica — reakcionarnom metodom, jer kako se na besmislicama Mramornog mora koje mrmoreći moli (Koga moli, što moli, drugarice nastavnice? Ili, kako vi to mislite, drugarice nastavnice, raskisiše... raskisnutim... rasšike... ne mogu to ni izgovoriti, kako vi to mislite na tim i takvim takozvanim opancima, hic i nunc, odgajati buduće napredne glumce? Realističke glumce za naše široke narodne mase. To vam je isto kao da na nadrealističkoj, besmilenoj frazi: francuska salata slavenska duša želite odgajati našega realističnog glumca!).

A eto, ja sam na bijeloj snježnoj Galatei, na malom Milanu, Mramornom moru i raskiseljenim opancima zajedno s kolegama iz škole uporno vježbao dikcijsku glasovnu igru, vježbao kao neki imaginarni gimnastičar ritam, mikrofonski šapat, megatonski krik, govorni tempo, disanje iz dijafragme, tišinu i dernjavu, uvjeren da se moram pretvoriti u vlastiti glumački instrument da bih na njemu mogao glumački svirati na pozornici, ne znajući da ću igrati i u dramama glasova pred mikrofonom, u nevidljivom teatru zvučnih kulisa, zvučnom prostoru, u govornoj vizualizaciji jednokratnih radiodramskih izvedbi, od samih početaka moga glumljenja do danas...

Tišina je skromnost

Igrao sam brojne radijske uloge: živa bića, mrtvace, ergelu raznoraznih životinja, prisiljen igrati sebe u svima njima. Sve je otišlo u eter, a nešto je, vjerojatno, arhivirano u radioteci, u arhivu radija zabilježeno na radijskoj vrpci kao memento smrtnosti i jednokratnosti glume, nalik životu i maštanju. Imao sam sreću igrati u radijskim dramama i režijama, vjerojatno najboljega, najkreativnijeg radiodramskog autora i eksperimentatora Zvonimira Bajsića (Lice iza stakla, Varalice, Prijatelji, u Bajsićevoj režiji Majstore, kako vam je ime Slobodana Novaka i Zakrivljeni prostor), slušati i čitati njegove eksperimentalne igrano-dokumentarne Ad libitum, Zbogom, dokumentarnu dramu Strolička patetična, Praško proljeće, posljednju autobiografsku dramu Slike iz života jednog dramaturga, njegovo razaranje konvencija igrane drame, odbacivanje književnoga predloška u dokumentarnoj drami, dok je s druge strane, na suprotnom polu, režirao radiodramski materijalizirao poetske imaginacije (fantazmagorične poeme Nikole Šopa). Bajsić je prihvatio od svoga praškog profesora Bezdičeka definiciju radijskoga medija, »Materijal radija je čujno, ali i negacija čujnoga, to jest — tišina«, uz ironičnu Bajsićevu napomenu i ispravak: »Danas, nakon svih čujnih iskustava, rado bih rekao: Materijal radijskoga medija je tišina, kao i njezina negacija — čujno«.

Iz materijala medija Bajsić je pisao, režirao i eksperimentirao, i sam kao autor i u timskom autorstvu sa snimateljem. Uz svoje radiorežije i radiodrame ukomponirao je stanke-tišine, zvukove i glasove, angažirajući i glumca i slušatelja da osluhnu unutarnju poeziju tišine i čujnog, humor, ironiju, glumcu sugerirao otvorene, nezavršene intonacije bez nasilne, lažne dramatizacije. Htio je da se čuje tišina, da se vidi glas. Tišina je prethodila intonaciji, artikulaciji. Pozivao je na tišinu riječi i rađanje riječi iz tišine, da bi tišina uveličala riječ, da bi joj se pridružila skromnošću. »Tišina je skromnost« (Slike iz života jednog dramaturga). U svojoj posljednoj, autobiografskoj radiodrami Bajsić — njegov dvojnik Janus — izlaže ideju o eksperimentalnom radijskom programu budućnosti: život reduciran na krajnju čistoću nasuprot zagađenom eteru, svemiru, svijetu, idejama, brbljanjima, revolucijama, komunikaciji i govornim organima...