Šminkerski materijalizam kao globalni proces

Šminkerski materijalizam kao globalni proces

Tomislav Zajec (1972, Zagreb) objavio je dvije zbirke poezije samostalno i jednu u koautorstvu, dva romana (Soba za razbijanje 1998. i novi, Ulaz u Crnu kutiju 2001), a izvedene su mu i drame John Smith, princeza od Walesa i Atentatori

Na početku, čestitam ti na novom romanu. Tvoje bih prozno pismo nazvao vrstom izopačena modernizma, a to bi mogla biti i jedna od definicija postmoderne. Ulaz u Crnu kutiju pisan je na način toka svijesti i ima nešto od velikih djela moderne, gust je i težak, no umjesto nekih klasičnih rješenja nudi samo ispraznu površinu svijeta reklama, mode i glazbe — isprazni šminkerski materijalizam. Kako to objasniti?

— Ta dvojnost vjerojatno leži u činjenici da sam kao osnovnu temu uzeo upravo opreku između stvarnosti i privida. Glavni junak mog romana postupno prelazi iz pozicije zvijezde internetskog reality showa u osobu koja je potpuno manipulirana od strane medija i koja sasvim sigurno gubi kontrolu nad vlastitim životom, sve se vrijeme pitajući što od stvari koje ga okružuju zapravo predstavlja realnost. Zbog toga sam i strukturom romana pokušao slijediti to svojevrsno plesanje na granici istine i izmišljenog, i to iz perspektive samog junaka, koji pokušava otkriti osnovne kodove svijeta u kojem se našao. S druge strane, ista je tema uvjetovala i ovaj drugi aspekt romana o kojem govoriš. Koliko god se reality programi nastoje prodati kao emisije s dubokim ili iskrenim sadržajem, koji potpuno otvoreno prikazuje nečiji unutarnji svijet, sama činjenica da se za slične programe, kako bi se podilazilo samim gledateljima, izabiru uglavnom nezanimljive mlade osobe koje zapravo ni izvan kamera nemaju što reći, rezultirala je upravo onim što je takvim osobama od najveće važnosti, a to je šminkerski materijalizam. Uostalom, ne vjerujem da osobe s bogatim unutarnjim životom uopće imaju potrebu za sličnim oblicima egzibicionizma, kao ni u to da bi njima bilo baš toliko lagano manipulirati na onaj način na koji mediji manipuliraju mojim likovima.

Reality roman

Tvoji su likovi kao lutke na koncu, kao da im nedostaje jedna dublja dimenzija? Je li to namjerno, je li to svojevrstan dekonstrukcionistički udar na potrošačku ideologiju i medije?

— Sam fenomen reality emisija i njegov razvoj pratim već dulje vrijeme i ono što me uvijek zanimalo bilo je kolika je razina egzibicionizma u ljudima koji se prijavljuju i kolika je s druge strane voajeristička potreba u onih koje slične probleme prate. No, mislim da stvar postaje zanimljiva kao materijal za prozu tek u trenutku kad započinje manipulacija, odnosno u onom trenutku u kojem likovi, odnosno sudionici, postaju samo režirani glumci u fingiranim odsječcima vlastitih života. To je ujedno i korak koji reality televizija u posljednje vrijeme nastoji napraviti, omogućiti interaktivni ulazak gledatelja u život televizijskih junaka, koje kao posljedicu ima poigravanje sudbinama samih sudionika. Junak mog romana, na žalost, prilično kasno postaje svjestan tog prijelaza od internetske zvijezde, do kako ti kažeš, lutke na koncu. S druge strane, moji likovi donekle i svjesno pristaju na manipulaciju, sve do onoga trenutka u kojem takav princip odlazi u potpunu krajnost, ali to je ujedno trenutak u kojem odjednom postaje prekasno za povratak.

Mediji. Internet, televizijski spot i reklama, kao i televizija općenito, nose lavovski udio u tvojoj novoj knjizi. Čini se da je televizija sve više prisutna u pričama mladih autora. Može li se reći da ulazimo u televizičnu ili DVD fazu naše nove književnosti?

— Ne bih se usudio generalizirati, iako vjerujem kako je vrlo vjerojatno da će se ta, kako si je ti nazvao, televizična faza nametnuti kao dominantniji oblik naše nove književnosti. Mene osobno ta problematika prilično zanima, no vjerujem kako sam taj interes zapravo preslikao iz svoje poezije. Naime, svoje pjesme uvijek sam pokušao vizualizirati, promatrati ih kao svojevrsne videospotove. Interes za medije, glazbu, a poslije i internet, s još me većim intenzitetom nastavio pratiti i u prozi, a vjerujem kako ovaj roman znači i određenu kulminaciju tog zanimanja. Nisam siguran da će me ovakve teme zanimati i u idućoj prozi.

Osnovni problem romana odnos je prema stvarnosti. Reality show, proza i neuhvatljiva stvarnost — kako se odnosiš prema tome?

— Imaš pravo, odnos prema stvarnosti osnovno je pitanje zbog kojeg mi je tema reality showa uopće i bila zanimljiva. Zanimalo me koliko je istine u programima koji bi navodno trebali donijeti autentične ljude u autentičnim situacijama. Pojedine emisije na početku reality faze s početka devedesetih, primjerice Real World, bile su toliko dobro napravljene da su vješto podvalile tu koncepciju. Kasnije podvrste sličnih programa, primjerice Big Brother, koji se još može shvatiti i kao relativno benigni dio novih reality programa, nisu ni pokušali stvoriti privid stvarnog života, nego funkcioniraju jednostavno kao eksperiment u kojem su ljudi zbijeni u nekoliko kvadrata studija prepušteni sami sebi i vješto manipulirani od voditelja, do te mjere da su najrazličitiji ekscesi više nego vjerojatni. Mene je najviše zanimala upravo ta mogućnost manipulacije, koja u vrlo kratku vremenu od zvijezde televizijskog programa koja sve konce drži u svojim rukama može napraviti marionetu kojom se vrlo suptilno manipulira do krajnosti, a takvo sam nastojanje pokušao pratiti i strukturom romana u kojem čitatelj, podjednako postupno kao i moj junak, saznaje gdje se zapravo nalazi.

Crna kutija za razbijanje

Ne smatram da je loše ako pisac ima uzore, ako ga netko drugi potakne na rad. Koliki je udio tvog uzora B. E. Ellisa u Crnoj kutiji i kakav je odnos između Crne kutije i Sobe za razbijanje?

— Ono što nikako nisam želio napraviti jest Crnu kutiju napisati kao nekakav nastavak prvog romana. Mislim da bi to bilo potpuno pogrešno i vjerujem kako je to prilično vidljivo. Ellis i nova američka književnost za mene su bili pravo otkriće, i mislim da kad netko s dvadeset tri godine krene pisati prvi roman, vrlo često može doći do naslanjanja na pisce u kojima se i sam može pronaći. S druge strane, četiri godine nakon toga, mislim da sam dovoljno sazrio kao pisac da počnem tražiti neka nova rješenja, a prvi korak prema tome upravo je ovaj roman.

Objavio si, ako se ne varam, tri zbirke poezije. Je li prijelaz s poezije na prozu stvar vanjske odluke ili posve normalan i logičan nastavak stvaralačkog rada?

— Vjerujem kako je taj prijelaz potpuno individualna stvar svakog pisca, i tu je teško pronaći rješenje koje bi bilo zajedničko. U mom slučaju ne bih rekao kako je riječ o prijelazu, jer sam se odmah nakon prvoga romana vratio poeziji, koju i dalje namjeravam pisati. Mislim da je više riječ o nekoj potrebi za predahom, nakon proze čije je pisanje prilično iscrpljujuće, ugodno je vratiti se poeziji kod koje se završni produkt vidi vrlo brzo i ako određena pjesma ne valja, jednostavno se baci bez nekog prevelikog razmišljanja i započne s novom. Meni je možda bilo najteže napraviti korak u dramu, čije su pak zakonitosti potpuno drukčije i koje kao konačni proizvod imaju rad s ekipom na predstavi, jer to je trenutak u kojem pisac napokon ustaje od stola i kad je prisiljen sve vrijeme nalaziti opravdanja za svaku pojedinu rečenicu. Možda je najteže baviti se upravo dramskim pismom, ali to mi svakako pričinja i najveće zadovoljstvo.

Razgovarao Rade Jarak