Samoubojica

Samoubojica

Moskva Što se može napraviti s dobrim komadom kad se odbace klišeji i počne iznova pokazala je produkcija Erdmanova Samoubojice u moskovskom Kazalištu na jugozapadu u režiji Valerija Beljakoviča. Komad koji je Erdman napisao za Mejerholjda potkraj dvadesetih prije nego što je i izveden proglašen je jednim od najvažnijih komada svoje epohe. Kako je Erdman u Staljinovim čistkama završio u Sibiru, s njim se i Samoubojica našao na ledu da bi bio otkriven i izveden na Zapadu tek potkraj šezdesetih. Osamdesete i Perestrojka donijele su i Rusiji niz izvedbi Samoubojice, ne s osobitim uspjehom. Devedesete su na komad opet zaboravile da bi ga sad, sredinom studenoga, Beljakovič postavio na scenu u produkciji koja je proglašena iznimnom i vjerojatno najboljom režijom Samoubojice ikad u Rusiji. Produkcija je skrenula pozornost na sve najkvalitetnije u tekstu oslobodivši ga realističkoga scenografskog okruženja i jeftinih komičkih trikova, a dodavši mu ciganski bend koji je glazbom pratio predstavu. Kad se svemu dodaju vrhunske glumačke kreacije, može se reći kako je Moskva konačno dobila kvalitetnu produkciju kultnoga komada 20. stoljeća.

Opet fizičar na sceni

New York Baviti se problemima fizičara na sceni u posljednjih nekoliko godina postalo je vrlo popularno, a često je riječ i o profitabilnoj kazališnoj temi. Uspjeh Fraynova Copenhagena i Auburnova Proofa na velikim svjetskim scenama otvorio je temu, a QED Petera Parnella praizveden prošloga tjedna u produkciji poznatog Mark Taper Foruma u njujorškom Lincoln centru, a u režiji Gordona Davidsona, nastavio je s dramama iz života poznatih svjetskih fizičara. Ovaj put riječ je o dramskom portretu Richarda Feynmana, nobelovca na području kvantne elektrodinamike, koji je osim kao fizičar bio poznat i kao strastveni crtač aktova, glumac amater, a prema vlastitom priznanju bio je veliki ljubitelj žena, koji se triput ženio. Ma koliko dramski predložak o seksi znanstveniku svojom biografijom bio zanimljiv, rezultirao je predstavom koja je ocijenjena predvidljivom i nezanimljivom. Iza svakoga dramskog pokušaja ostala je vidljiva konstrukcija biografske drame koja je ometala bilo kakvu dramatiku, pa je i gluma (u ulozi Feynmana igrao je Alan Alda) bila nedovoljno uvjerljiva. Uopće, sudeći po kritikama, QED neće dugo ostati na repertoaru, a biografske drame o fizičarima morat će pronaći nekoga novog junaka.

Sarah Kane u Ljubljani

Ljubljana Slovensko mladinsko gledališče, nakon što se vratilo s meksičkog međunarodnog festivala Cervantino na kojem je sudjelovalo s predstavom Snoviđenje u noć ivanjsku, premijerno je predstavilo drame kultne britanske spisateljice Sare Kane, koja se ubila u zahodu psihijatrijske bolnice u dvadeset osmoj godini. Praizvedbe 4.48 psihoza i Fedrina ljubav u režiji Eduarda Milera izazvale su veliku pozornost slovenske javnosti i zanimljive reakcije. U predstavama igraju Nataša Matjašec, Damjana Černe, Pavle Ravnohrib, Marinka Štern, Ivan Rupnik, Olga Grad i Neda R. Bric. U prigodi premijera održan je i razgovor, svojevrstan okrugli stol o djelu Sare Kane — čija je drama Cleansed u režiji Jerneja Lorencija u rujnu praizvedena i u ljubljanskom Slovenskom narodnom gledališču — i suvremenom dramskom pismu te njegovu kazališnom uprizorenju. Hrvatska prvo uprizorenje neke drame Sare Kane i dalje čeka.

Uspješni triler

London U kazališnoj umjetnosti, pogotovo kad govorimo o dramskom tekstu, i bliska prošlost može se ponekad činiti kao davno prošlo vrijeme koje se više ne može vratiti na scenu. Na radost londonske publike Dangerous Corner kultnoga britanskog pisca J. B. Priestleya iz 1932, upravo premijerno izveden u kazalištu Garrick, pokazao se živom dramom koja trpi prebacivanje iz ranih tridesetih kad se u originalu događa u današnje vrijeme. Priestley je dramatičar najpoznatiji po svom trileru Inspektor dolazi, čiji je revival u prošloj dekadi obilježio scene West Enda i Broadwaya kao jedna od najboljih produkcija. Dangerous Corner, drama o prijateljskoj večeri na kojoj se najednom počinju otkrivati mračne obiteljske stvari u duhu najboljega trilera u režiji Laurie Sansom dobio je iznimno povoljne kritičarske ocjene. Priestleyjeva opsesija licemjerjem i lažnim moralom britanske srednje klase očigledno je nešto što i suvremenom svijetu mnogo govori, možda i zato što se ništa u tom pogledu nije izmijenilo, a Laurie Sansom uspjela je istodobno očuvati autorov duh i prezentirati komad kao da je napisan danas. Jedini prigovor kritike odnosi se na činjenicu da su početak i kraj komada uzeti iz verzije koju je Pristley napisao za svojevremenu američku produkciju kako bi se komad napravio jednostavnijim za Amerikance (!), za što čini se današnja londonska publika nije imala razumijevanja.

Jasen Boko