Razotkrivanje struke

Prvi kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti, Muzej Mimara, Zagreb, 15-17. studenog 2001.

U zagrebačkom muzeju Mimara održan je Prvi kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti u organizaciji Instituta za povijest umjetnosti i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Tri vrlo intenzivna dana povezala su povjesničare umjetnosti iz različitih dijelova Hrvatske — konzervatore, profesore, muzealce, istraživače, kustose. Povod održavanju kongresa bilo je obilježavanje sto pedeset godina povijesti umjetnosti na našem tlu, ali i činjenica da su se naši povjesničari umjetnosti posljednji put sastali na kongresu još 1988. godine u sklopu Saveza historičara umjetnosti bivše države, dok bi cilj trebao biti, prema riječima Ivanke Reberski, direktorice Instituta, zauzimanje doličnog mjesta u 21. stoljeću.

Radovan Ivančević, predsjednik DPUH-a, u pozdravnom je govoru, među ostalim, podsjetio na izvorišta i ishodišne točke hrvatske povijesti umjetnosti i osvrnuo se pri tome na Matiju Vlačića Ilirika te Ivana Kukuljevića Sakcinskog, podsjećajući i na imena poput Ljube Karamana, Grge Gamulina, Cvite Fiskovića, Milana Preloga, Krune Prijatelja... Nakon Ivančevića, u tri je dana, u dvije dvorane, prodefiliralo devedesetak izlagača, koji su otvorili probleme struke danas, predstavili nova istraživanja, postavljali pitanja o povijesti umjetnosti kao znanosti. Dani su bili podijeljeni na tematske cjeline koje su obuhvaćale sve aspekte djelovanja povjesničara umjetnosti: arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, urbanizam, arheologiju, estetiku, kritiku, dizajn, metodologiju, muzeologiju, medije, baštinu...

Samo neka pitanja i probleme natuknuo bih i ovdje. Milan Pelc, jedan od glavnih organizatora kongresa, pročitao je izlaganje Vladimira Markovića koji otvara pitanje mjerodavnosti teritorijalnoga razmatranja periodizacije barokne umjetnosti. Katarina Horvat-Levaj bavila se utjecajima stranih majstora na domaću tradiciju stambene arhitekture baroknog Dubrovnika. Ivan Matejčić govorio je o novom ciklusu fresaka iz srednjovjekovnih crkvica Istre, dok je Igor Fisković obratio pozornost na kraljevski reljef iz solinske bazilike sv. Petra i Mojsija. Snješka Knežević potaknula je pitanja o urbanističkom razvoju naših gradova u 19. stoljeću, a Darja Radović--Mahečić naše je gradove u određenom vremenskom segmentu stavila u europski kontekst.

Frano Dulibić pridonio je historiografiji hrvatske karikature, Petar Prelog napravio je presjek kroz aspekte hrvatskog ekspresionizma u naših kunsthistoričara, a Ivanka Reberski okružila je hrvatsko slikarstvo 20. stoljeća svjetlom povijesnoumjetničkih istraživanja, osvrćući se na činjenicu da brojna velika imena hrvatske umjetnosti poput Babića, Trepše ili Tartaglie nemaju monografiju, ali i na to da i danas, kao i ne tako davno, postoje znanstvenici koji bi mogli dinamični povijesni slijed popratiti adekvatnim monografskim istraživanjima. Snježana Pintarić otkrila je reljefe Ivana Picelja, Jasna Galjer redefinirala je plakat kao medij radovima Sergija Glumca za Zagrebački zbor. Marija Tonković predstavila je fotografiju kao sociološki i kulturološki monument iz kojega je moguće iscrpsti bezbroj informacija. Tonko Maroević pozabavio se kritikom koju on gleda kao mješavinu književnog oblika i interpretacije. Vinko Srhoj osvrnuo se na vrijednosni kaos u fizionomiji domaće kritike te njezinoj recesiji u vrijeme ostvarivanja hrvatske države.

Miljenko Jurković podsjetio je na povijest povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, obrativši pozornost na ustanove koje djeluju u njegovom sklopu: Odsjek za povijest umjetnosti, Institut za povijest umjetnosti koji je osnovan pri Odsjeku te motovunski Centar za kasnu antiku i srednji vijek. Činjenica jest da je Odsjek za povijest umjetnosti, osnovan 1877. godine, bio jedan od prvih deset na svijetu. Jadranka Damjanov govorila je o sudbini predmeta povijesti umjetnosti te o metodologiji i radionicama... Marija Stagličić podsjetila nas je na povijest dalmatinske povijesti umjetnosti. Emil Hilje zauzeo se za arhivska istraživanja kao temeljno istraživanje za struku. Problem struke u medijima obradile su Elena Cvetkova i Renata Margaretić-Urlić, a Đ uro Vanđura se uz Staussa poigrao s novom estetikom i umjetnošću budućnosti.

Ivo Maroević podsjetio je na probleme baštine u lokalnom i globalnom okružju, Željka Čorak izdašno je govorila o pitanju morala unutar povijesti umjetnosti i memorije kao poticaja koji zanemarujemo. Nikola Jakšić upoznao je sudionike kongresa s predstavljanjem hrvatske baštine u Europi na prijelazu stoljeća govoreći o nužnosti mobilizacije i prezentacije naše umjetnosti. Tomislav Premerl osvrnuo se na velike probleme zaštite moderne arhitekture u Zagrebu na primjerima, a Đ urđica Cvitanović bavila se problemina kulturocida i obnove, u ratu stradale baštine.

Veliki je broj sudionika sudjelovao u raspravi da bi se konačno postavile smjernice koje bi u ukoričenu izdanju zbornika trebale postati zaključci. Konzervatorstvo se otvorilo kao primarni problem koji treba riješiti, edukacija bi trebala biti podignuta na višu razinu, trebao bi se poboljšati sustav istraživačkog rada bez kojega nema struke, a struku postaviti na mjesto koje joj pripada. Funkcija i mjesto struke u medijima te uporaba novih tehnologija posebni su problemi. Izvanredno posjećen, odlično organiziran i vrlo podatan za neformalna druženja, kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti otvorio je veliki mozaik pitanja, otkrio je struku u mnogo smjerova, ali i postavio povijest umjetnosti kao najhumaniju znanost nakon medicine, kako je na kraju zapazila Ivanka Reberski.

Marko Kružić