Požuri polako

Požuri polako

Olga Tokarczuk, Pravijek i ostala vremena, prev. Pero Mioč, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.

Pravijek je mjesto koje leži u sredini svemira — tom rečenicom započinje roman Pravijek i ostala vremena suvremene poljske spisateljice Olge Tokarczuk (1962), iznimno popularne u domovini, koja bi nakon pojave romana u Hrvatskoj i ovdje mogla steći vjerne čitatelje. Jer, Pravijek zaista, iako smješten negdje u poljskoj provinciji, jest na neki način središte svemira. Kao što je središte svemira i svaki njegov stanovnik, jer svemir i postoji jedino u — mikrokozmosu.

Propuh povijesti

Rijedak susret hrvatskoga čitateljstva sa suvremenom poljskom literaturom ovim je romanom dobio pravi motiv da postane bitno češći. Naime, Tokarczukova je tankoćutna spisateljica, zavidne vještine i nesputane imaginacije. Njezin Pravijek — napisan je 1996. da bi već sljedeće godine osvojio najugledniju poljsku čitateljsku nagradu i bio preveden na više jezika — premda smješten negdje u poljsku Nedođiju, jest univerzalno mjesto susreta povijesti kojim u romanu protutnje dva rata i dvije najokrutnije ideologije dvadesetog stoljeća. Ma koliko otrcano zvučalo Pravijek je europski Macondo, ali za razliku od Márquezova imaginarnog svijeta svijet Tokarczukove izložen je stalnom propuhu povijesti, nikako zaboravu, kroz njega, kako poljskoj geografskoj i strateškoj poziciji i priliči, prođe sve što nekamo putuje, bilo da je u osvajačkom pohodu ili bijegu, bilo dobro ili zlo. Ma koliko njegovi stanovnici željeli zaborav i mir, povijesti ne mogu biti pošteđeni.

U nekoliko generacija seoskih obitelji Tokarczukova slijedi put začudnog mikrokozmosa kojem sudbinu određuju izvanjske sile: Pravijek priča o vremenu, prostor, ma koliko igrao važnu ulogu, ipak nije sudbina. Odvojen u niz epizoda tretiranih ne kao poglavlja nego kao vremena romanesknih junaka, ako se junacima mogu zvati ljudi s europske margine kojima se život događa dok oni planiraju kako ga živjeti, Pravijek i ostala vremena roman je o vremenu kao gospodaru svijeta. Postoji vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme sjetve i vrijeme žetve, a u Pravijeku ona egzistiraju paralelno, baš kao i vjerovanja, baš kao i mrtvaci koji ne pristaju otići ili kao kabalističke igre slične onima kojima se poigrava Borges. Vrijeme u glavnom romanesknom toku teče kronološki, od početka Prvog rata i prve mobilizacije pa preko Drugog svjetskog rata gotovo do suvremenosti. Vrijeme stanovnika ovog romana, međutim, ne teče nego se vrti u krugu, ono je cikličko i premda su na ljudima vidljive promjene koje pripisujemo vremenu, oni ne idu nikamo, pa zapravo ni u smrt. Jer, Pravijekom povremeno šetaju i mrtvaci, dolazeći po svoje drage ili po svoje neprijatelje.

Dobar prijevod

Ritam vremena osjeća se i u rečenici Tokarczukove, u njezinu fabuliranju — koje nema ulogu dominante iz koje bi izlazila zanimljivost pa i napetost Pravijeka, i konačno u junacima koji stare, ali iznutra ostaju nepromijenjeni. Selo koje na četiri strane svijeta čuvaju četiri arkanđela čudesan je i univerzalni svijet koji dodira s izvanjskom zbiljom gotovo i nema, osim kad mu ona dolazi u obliku uništavajućeg rata. Ostatak svijeta u Pravijeku spominje se kao legenda iz nekih pradavnih, možda nepostojećih vremena. Sjećanje je relativno i zapravo uzaludno, vrijeme je neuništivo i ne može biti zaustavljeno uspomenom.

Začudnosti ovog romana koji je teško usporediv s bilo čim što se u posljednje vrijeme pojavilo na našem književnom tržištu pomaže i prijevod Pere Mioča, koji sigurno ne pripada u nešto što bi se trudilo skriti se i nestati iza autoričinih riječi. Prijevod zaista ima posebani pristup koji se skladno uklapa u svijet Tokarczukove i gradi vrlo zanimljivu jezičnu strukturu i u hrvatskom kakva je ona i na poljskom. Mioč ne pristaje na jeftina i očekivana rješenja, ali nikad nije nametljiv pa se doima idealnim rješenjem za prozu Tokarczukove.

Pravijek se s istoka na zapad prelazi za sat, ni sa sjevera na jug ne treba puno više. Šetate li polako obići ćete ga cijelog za dan. Roman Pravijek i ostala vremena Olge Tokarczuk, možda baš jer mu je protagonist vrijeme, ne obilazi se tako lako. Kroz njega se šeta s noge na nogu, polako, a užitak šetnje maštovitim svijetom često nas vraća na početak, kako cikličkom tretiranju vremena i priliči.

Put kroz Pravijek i ostala vremena Olge Tokarczuk čudesna je literarna šetnja u kojoj nema potrebe za žurbom.

Jasen Boko