Poziv u civilizaciju

Željko Premerl, Egipat Egiptu, Arheološki muzej u Zagrebu, studeni/prosinac 2001.

Možda ste se začudili, ali u zagrebačkom Arheološkom muzeju održava se izložba suvremenih slika. Na prvom katu novoobnovljenog muzeja izložena su, unatrag nekoliko godina nastala, djela Željka Premerla. Zašto baš u Arheološkom? Tu je, čini se, očigledna i neporeciva činjenica koliko nas putovanja mogu nadahnuti, tu se spajaju motivi i konačna djela... Naime, od 1995. do danas Željko Premerl odlazi u Egipat, gdje crpe motive, energiju i nadahnuće iz najrazličitijih motiva starog Egipta, odnosno onoga što nam je od tog Egipta danas preostalo.

Već stoljećima stari Egipat opčinjuje svakoga koji se ijednom susretne s njim, njegovom arhitekturom, skulpturom, slikarstvom, njegovom primijenjenom umjetnošću, običajima, mitovima i legendama. Iznimaka nikako nije bilo. Protuotrova jednostavno nema. Zatrovan Egiptom, Premerl je u Arheološkom muzeju postavio trideset i šest platna isključivo vezana uz korijene današnje civilizacije.

Uđemo li bliže u njegov hiperrealizam kojim se decidirano koristi, vidjet ćemo želju za predstavljanjem umjetnosti umjetnošću. Jasno je vidljiva podjela Premerlovih djela s mješavnom impresionističkih i ekpresionističkih naboja te onih koja bi se mogla shvatiti precrtavačkim. No, slika li Premerl na ovaj ili onaj način, uvijek su to slike duboke, kontemplativne naravi nadahnute činjenicom da je jedna takva civilizacija trajala mnogo dulje od spominjana dva milenija.

Velike dimenzije mističnosti

Formati koje Premerl uzima za svoja djela veliki su, a motivika raznovrsna. Svaki važniji arheološki lokalitet starog Egipta moguće je iščitati iz Premerlovih slika. Od sjevera do juga, od Donjeg do Gornjeg Egipta, od nilske delte do hramova Ramzesa II. u Abu Simbelu, Premerl hvata detalje i, za razliku od fotografije, ostavlja velike dimenzije mističnosti jakim svjetlosnim efektima, crnim mrljama koje se pretvaraju u egipatske likove božanstava i faraona. Baratamo li spoznajom da su onomad svi današnji Premerlovi motivi, radi li se o hipostilnoj dvorani hrama u Karnaku, dvorištu hrama u Luxoru, Hatorinoj kapeli u Hatšepsutinu hramu u Deir-el-Bahari ili svetištu božice Izide na otoku Philae bili nedostupni običnom smrtniku, stječe se još jači dojam o Premerlovoj zaraženosti Egiptom. Likovi u najvećem broju slučajeva izostaju sa slika pa one tako postaju bezvremene, univerzalne. U jednom slučaju, slici Južna strana hrama Tutmozisa III, pojavljuje se lik muškarca pognute glave kojega je nemoguće definirati; on je posvema podređen arhitekturi koja ga okružuje. Premerlov studiozan crtež, njegovo poznavanje problematike i smjelost u izrazu postaju dio svekolikog dramatičnog trenutka koji iskače iz svake slike.

Okamenjena sunčeva zraka

Metafizika koja zrači iz Premerlovih slika potpomognuta je jakim kolorizmom u djelima koje on naziva skicama (Skica za kapelu Hatšepsut, Skica za Izidin hram, Fiktivna palača Kleopatre, Ekspresija ostataka, Kolosi Memnona u zelenom...), izrazitom izmjenom svjetla i sjene u prikazu svečane dvorane Tutmozisa III u Karnaku, njegove grobnice ili pogledu iz Izidine prostorije njezina hrama na otoku Philae te hiperrealizmom koji izlazi iz djela kao što su Lijeva sfinga, Obelisk Ramzesa II. i Stela I. iz sakkarske mastabe. Pojedina djela karakteriziraju taktilnost, brzi potezi, neutralne pozadine, izrazite naslage boje koje se referiraju na reljefe sa stupova hipostilnih dvorana, stela, obeliska... Složenost oblika koje Premerl prenosi s terena na platna odaju veliku vještinu u približavanju realnih skala egipatskih boja i svega što njegovo oko u datom trenutku opaža.

Prepisivanje zbilje postaje opsesija viđenim, onim promjenjivim tijekom cijeloga dana, tijekom jutra, podneva ili sumraka. Tada se čitava arhitektura mijenja, s obzirom na količinu i kvalitetu svjetlosti koja do nje dopire, što Premerl ne propušta pokazati. Obelisk Ramzesa II prema vrhu blijedi, postaje sama svjetlost, točno onako kako se on i danas imenuje: okamenjena sunčeva zraka. Premerlovo ustrajavanje na prenošenju informacija u jednom dijelu opusa te vlastiti dojmovi iz tzv. Skica i Doživljaja u drugom čine nedjeljivu cjelinu prikaza Egipta, zemlje u kojoj je sve toliko dvojako, od religije i arhitekture pa do vegetacije, posebice rijeka Nil, bez koje ničega ne bi ni bilo. Veliki poliptisi koje radi postaju svojevrsna kulisa, htio on to ili ne, a zašto i ne bi... Kulisa je to puna izražajnosti, simbola, memorije... Otvorimo li, prolazeći Premerlovom izložbom Egipat Egiptu, dovoljno dobro oči, vidjet ćemo: egipatska umjetnost, bolje rečeno umijeće, jer stari Egipćani nisu znali za umjetnost kao termin, iznova se potvrđuje beskrajnom trajnošću u vremenu.

U skladu s time, Premerlov se ciklus Egipat Egiptu doima poput vječne posvete civilizacijskoj tekovini, monumentalnoj igri najrazličitijih boja i oblika humanistički i idealistički usmjerene arhitekture i skulpture. Možda je i tako najlakše shvatiti ovu izložbu, izložbu koja poziva u Egipat one koji tamo još nisu bili te izložbu koja, one koji su ga posjetili, podsjeća i iznova poziva k sebi.

Marko Kružić

ABIDOS

Abidos, i ništa oko njega. Ipak,

obli komadić zdjele palcem izveden

i žutkasti ukras po strani, svjedoče,

kako je usred ničega bio Eden.

I u tebi je bio, lahki, u letu

porozni miris koji spaja libele,

možda zato da lakše primiš reprizu

kao na dlanu srušene citadele.

Abidos, ništa od zlatnog doba. Ipak,

ruševine, rupe, i u njima hlad

gdje tijekom paklenog dana možeš

izbivati unutra i lijep i mlad.

A noću, kad gradovi Nila usnu,

kasno, kad lopovi prestaju krasti,

pokliču na put tebi skloni mudraci.

Idi s njima i uči, uči od strasti.

Ž. Premerl, Luxor, svibnja 2000.