Plahi plamen njegovih očiju

Ako je sjećanje pravo trajanje i prkos smrti, za njega je osigurano svjetlo. Ja ću čuvati (i on će mene) plahi plamen njegovih očiju. A ako je slava sunce mrtvih (Balzac), na njegovu se grobu odmara, dan i noć, jedna sunčana zraka

Dan prije malo je vikao na mene. Zaboravio je dan, zapamtio je sat, zamijenio danas za sutra, poslao me blago dovraga i na jedno mjesto samo njemu svojstvenim glasom u kojemu nije bilo ljutnje. Čekao me dugo u redakciji — kaže, kako bi mi usadio osjećaj krivnje. Samo, ja sam ga već dobro znao. Za svoj je stol radosno sjedao, pozivao i sačekivao mnoge. Uživao je u prostorijama »Vijenca« i u svojoj sobi.

Ali — što mogu riječi? Sve mi se ovo sada čini suvišnim. Što one mogu? S njima ne mogu prijeći udaljenost i prostor groba čovjeka koji mi je mnogo značio. Premda se znamo desetljećima, tek smo posljednjih godina bili na putu najboljega zajedništva koje može postojati između dva čovjeka koji se poštuju, premda smo, kao što rekoh, jednako dekorativno podvikivali jedan na drugoga i još se više radovali susretima.

Dar slušanja

Što ima tko od toga da pobrojim njegova pisanja o slikarima, kiparima i grafičarima ili njegov odnos prema likovnim djelima. Ili draž njegovih malih molitvenika kataloga, koji su se njedrili u gnijezdu Slavističke škole u Dubrovniku. Ili njegova posljednjeg predgovora o kiparu Josipu Diminiću — štivo koje uz druge tekstove o kiparima i sikarima zrači nepotrošenošću i posramljuje profesionalne kritičare. Družio se s brojnim umjetnicima i s mnogima od njih, dok je bio dobra zdravlja, razmjenjivao misli, knjige i bocune. Razumijevao je više o likovnoj umjetnosti nego polovica nas unutar te branše. Na zidu iza njegovih leđa visjele su ikone njegove ljubavi i dokazi njegove širine; Testen, Picelj, Čavrk, Koydl, Vuličević, Keser... geometrija i naracija, post i nemrs, kao i bujnost neke crtačke krošnje.

Kajkavijanac, obožavatelj Krleže, urednik antologije kajkavskoga dijalektalnog pjesništva, filolog i slavist, prepoznavao je dobru knjigu i dobru sliku. Znanstvenik i hedonist, uživao je u mnogim stvarima znajući što je dobro učinjena stvar, ma kojeg roda i poroda bila.

Duboki je to bunar. Ne sumnjam da je u svojoj mladosti (kao i drugi ponajbolji duhovi) ponekada griješio, krivo procjenjivao, ali s vremenom sedimentirale su njegove spoznaje o stvarima i ljudima. Točno je prepoznavao šarlatana i ozbilja radnika, varalicu ili šminkera i ozbiljan duh. Cijenio je ljude i njihove napore. U ocjenjivanju naravi bio je nepogrešiv, ironizirajući i okrećući na šalu ljudske slabosti. Shvaćao je brzo, razumijevao mnogo, ocijenio bi točno, prekidao vašnapor jer je shvaćao što ste htjeli reći mnogo prije nego što biste dovršili misao ili tvrdnju. Imao je dar slušanja taj mudri i duhoviti čovjek izvorne čednosti!

»Vijenac«, kulturni toponim

Od »Vijenca« je, usprkos ranim crnim vranama i zlogukim glasima, stvorio kulturni toponim dostojan svakog respekta istrpjevši u svojim prvim uređivačkim koracima sve moguće sumnje, primjerice zluradost o tobožnjem listu iz prošlog stoljeća i svih bisernica postrevolucionarnih duhova, palih i neznanih junaka medijskih halabuka. Kada je ta katastrofa prošla, postao je dobrovoljnim i radosnim sužnjem redakcije. Filolog, znanstvenik i čovjek rijetke neposrednosti sjeo je za svoj urednički stol radeći mirno iz dana u dan znajući da je najteže u Hrvatskoj proživjeti u mirno vrijeme...

A on je bio strpljiv. Otvoren. S kriterijima. Znao je reći i da i ne. Znao je da je svijet bogat i da naše oko nije jedini prozor u svijet. U korist istine i poradi koristi razgovora bio je spreman i najljućem protivniku otvoriti vrata. Imao je fleksibilnost i dar razumijevanja mnogih stvari. A u »Vijencu« strpljivo je i uporno njedrio najviše kriterije. »Vijenac« je postao urednički, sadržajno (ali i likovno i grafički) list bogatih i čistih lica; novi i punokrvni oblik postojanja hrvatske kulture.

Nema više njegova ovdje Kuzma i njegova u redu ili okay, okay! ili gdje si, prijatelju!? Brzi dogovor, tek nekoliko riječi i još brži odgovor. Sve je shvaćao u trenutku i u tim kratkim riječima i rečenicama bilo je više topline nego u milozvučnim potocima koje istaču slatkorječiva usta.

Ako je sjećanje pravo trajanje i prkos smrti, za njega je osigurano svjetlo. Ja ću čuvati (i on će mene) plahi plamen njegovih očiju. A ako je slava sunce mrtvih (Balzac), na njegovu se grobu odmara, dan i noć, jedna sunčana zraka.

Čovjeka koji je umro besmisleno je žaliti. Mi žalimo, zapravo sebe.

I ja žalim sebe.

Odgađam pitanje, ali jednom moram. Pitam za ukop.

Doznajem da nije volio sprovode.

Ive Šimat Banov