Pašike

Od pasike do pašike nije više dalek put — u Dalmaciji je zamjena s/š česta. Jednom krčevina, pašika može postati pašnjak na kojem pase blago

Od mojih sreća (u životu) jedna se zove putovanja. Druga je ta što se nisam naputovala službeno. Istina, na službenom putovanju »sve ti je plaćeno«, ali tu »sveplaćenu« sreću debelo otplaćuješ tako da za sebe nemaš ni minute vremena, ne možeš se osamiti kada želiš (no privacy), ne biraš društvo (nego si u društvu ljudi s kojima, privatno, nikad ne bi bio, a i oni jedva čekaju da te se riješe i da se što prije vrate svojim šlapama i televizorima). Ukratko, čovjek nema priliku da ode i pogleda ono što ga osobno zanima, da se zadrži koliko hoće, da bulji koliko hoće i — kao što kaže dragi naš Slamnig — da ga ne bude briga. Domaćini znaju biti i helpful, žele ti ugoditi te odmah uskočiti u hitre makine i odvesti te na lokalitete za koje si pokazao interes (no problem, nije u pitanju), no obično ne shvate ono glavno: ti onamo želiš ići sam, a oni te u tvojem doživljaju već unaprijed toliko mentalno ometaju da radije odustaješ od takva pothvata.

Zapuštenost bisera

U Trogir nikada nisam došla »službeno«. On je uvijek bio moj izbor. Onako inzularan, privezan sa svake strane mostovima (s Čiovom tvoreći usidreni katamaran), dostupan i protočan, učinio mi se kao da bi jednoga dana mogao i sam otploviti za brodovima koje — dižući pomični most — propušta, skraćujući im put na nove plovidbe. Ne želi im stajati na putu, ne želi biti prepreka. A putnici namjernici, kako god se približavali Trogiru, ne bi ga smjeli zaobilaziti; treba ipak zastati, vrijedi se pomučiti i na moru (traženjem veza) i na kopnu (traženjem parkirališta). Trogir je naš drevni biser koji i izgleda kao svi naši drevni biseri — nešto se po njemu, kao, raduška, krpa, no uglavnom te na svakom koraku (a svaki kroči u povijest) dočeka zapuštenost. U tom pogledu nije iznevjerilo ni jedno drugo obližnje povijesno mjesto — ostaci crkve sv. Marte u Bijaćima — gdje su Hrvati primili kršćanstvo. Ako je sreće, na njega ćeš natrapati kao ćorava kokoš na zrno. Nigdje (pošteno označena) puta, nigdje staze..., a zna se što sve noge gaze!

Ni čistoće nema u Trogiru napretek. Uz slavnoga bana Petra Berislavića (utisnuta u isto tako slavno djelo Ivana Meštrovića u lođi na glavnom trgu), slavnost naših dana: odbačene plastične boce, čaše, ali i drogeraške igle. Domaći kažu da se Trogir i ne zove više Trogir nego Drogir, po količini droge koja ovdje kola i gradskim i ljudskim žilama.

Sjedim tako jednoga ljeta (prije dvije godine) između junačkoga bana i prekrasnoga portala majstora Radovana, pijem kavu (običnu vodu s ledom u naše rekordne turističke dane uzaludno više puta molim) i promatram grad koji si je mogao priuštiti gradnju takve katedrale s takvim portalom još u 13. stoljeću, koji je od hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana dobio 1107. godine autonomiju (Trogirska diploma), čiji su žitelji mogli, htjeli i znali uresiti pročelja i prozore svojih kuća (čipkasta palača Cippico samo je jedna od mnogih). Imali su i novca i ukusa (danas je stvar naglavačna: oni koji imaju novac uglavnom nemaju nimalo ukusa, a oni koji imaju ukusa nemaju nimalo novca).

Trudi se i budi sretan

Ipak, svladaj bol (baritonski savjet i iz Verdijeva Don Carlosa) i hodaj po Trogiru kakav smo dopustili da bude, gledaj potpuno nezaštićena oslikana raspela — remek-djela slikara Blaža Jurjeva Trogiranina, makar visjeli nasumce obješeni u crkvi koja je to samo izvana, čekaj, dozivaj, traži i raspituj se u kafiću hoće li se to zdanje danas uopće otvoriti (premda bi po napisanom vremenu trebalo biti otvoreno) — trudi se! Jer, isplatit će ti se. Kad te popusti žalost i bijes što je »u uvali tvoga djetinjstva« sve tako i takvo kako jest (a krivnja se više ne može adresirati na brdoviti Balkan), ima nade da ugledaš nešto što će svojom ljepotom preplaviti svu tu rasutu bašćinu, koju — s ravnodušnošću tolikih neuspjelih privrednih i društvenih reformi na leđima — rasipamo, otupjeli, i dalje. S kamenom tih propalih dvora i crkava uspostavit ćeš tajni savez — i trajnu vezu.

A onda, kad prođeš napuklu kulu Kamerlengo — koju malo tko gleda jer su sve oči zauzete zbivanjima na travnatom nogometnom igralištu iza nje — počasti klonuli duh i umorno tijelo malom okrepom! Ima na toj obali trogirskoga otoka jedan lokal koji nudi jela kao i mnogi drugi (za trajanja naše prekratke turističke sezone). No mene nije privukao ni ribom ni mesom nego svojim imenom. Zove se Pasike. (Nemam proviziju, a i svoj sam obrok pošteno platila.) Naravno, odmah me privuklo i odmah sam pitala simpatičnu konobaricu (odjevenu u nekadašnju gradsku nošnju) po čemu je lokal dobio ime. Reče da se tako zove dio grada. Uto stiže i skuša s gradela, garnirana ukusno začinjenom blitvom, i ja im se posvetih svim silama, progutavši s dobrom spizom i konobaričino kratko objašnjenje.

Trogirski rafioli, mljac

Na tom ugodnom gurmanskom sjećanju sve bi vjerojatno i ostalo da prije dva-tri dana ne pročitah u jednim novinama u vezi s trasom buduće ceste: »Ma zar baš mora ići kroz pašike moga djeda?« Dakle, pašike su moguće i s malim p, opća imenica. Spavale su stisnute na mojim policama s knjigama (znam, tijesno je; polica premalo, a knjiga previše), a onda su mi ipak rekle nešto o sebi. Kako su bile pažljive! Najprije su me pustile da se u njima dobro najedem i da mi uvijek bude lijepa sjećanja, a onda su mi otkrile što zapravo znače.

Pasiku valja tražiti uz glagol sjeći. U arsenal običnih prefikasa (o, od, pro, pre itd.) zavukao se i jedan malo neobičan, pa-: Osijek, Osik — rašireni i stari toponimi — kad se pišu malim slovom mogu značiti obor, tor, ovčaru, ali i pregradu u žitnici, odjeljak u kojem se drži brašno. Prosijek je stari toponim u Dalmaciji i Slovenskom primorju kod Trsta. Odatle naziv vina prošek(o); furlanski je prossec vinova loza od koje se dobiva prošek(o). Presjeka/presika najčešće znači isječenu prugu u šumi, ali i dio vinograda odijeljen grabom. Prefiks pa- (pasika) daje u češkom i ukrajinskom paseka, što i danas znači sječevina, krčevina, čistina, isječena šuma, a to pasika znači i u hrvatskom jeziku (zabilježeno samo na čakavskom terenu): mjesto gdje se šuma siječe i pali pa se onda sije žito. Riječ pasik ima u svojem rječniku i dragi prijatelj mojih zrelih ljeta, leksikograf Dragutin Parčić, a dobio ju je od Mihovila Pavlinovića. Od pasike do pašike nije više dalek put — u Dalmaciji je zamjena s/š česta. Jednom krčevina, pašika može postati pašnjak na kojem pase blago. Trogirske pak Pasike (one ljetnougostiteljske) pružaju solidnu pašu dvonožnim papkarima svih naroda i narodnosti, bez obzira na boju kože, spol i vjeroispovijed. Na kraju obroka, prije utonuća u popodnevnu siestu, ponudit će vas svojim (home-made) specijalitetom: trogirskim rafiolom (raviolom). Pitate što je to? To je, kao i sve gurmanske delicije, nešto neopisivo.