Osamljeni jahač zagrebačke šansone

Osamljeni jahač zagrebačke šansone

U zagrebačkom Kazalištu Kerempuh u utorak, 13. studenog ove godine, solističkim koncertom Ivana Ivice Percla obilježena je 35. godišnjica njegova skladateljsko-šansonijerskog rada. Koncert pod naslovom U Zagrebu, sa Zagrebom, za Zagreb ispunio je dvoranu Kerempuha do posljednjeg mjesta. Atmosfera je bila prisna, prijateljska, zagrebačka u punom značenju te riječi. Uz Percla je nastupio pjesnik i glumac Enes Kišević, koji je recitirao nekoliko pjesama i čitao Perclove autobiografske zapise, a u jednom dijelu s dvije skladbe nastupila je etnoglazbenica Lidija Bajuk. Cijeli je ugođaj odisao poezijom, jednostavnom i plemenitom ljepotom misli i osjećaja, bliskim kontaktom s njegovom vjernom publikom, od običnih i iskrenih tzv. malih ljudi do rijetkih zanesenih poklonika šansone, nekoliko pjesnika, glumaca i intelektualaca. Nije tu bilo zvijezda ni poznatih imena s televizijskog ekrana, jer to nije bio pomodni dogođaj koji bi donio poneki novi bod njihovoj pomodarskoj taštini, niti je to bio koncert zanimljiv neurbanoj novokomponiranoj eliti novih bogataša, koji i ne znaju što je to šansona.

U takvoj atmosferi Percl je imao dovoljno poticaja da sa svojom osebujnom i spontanom nadahnutošću trenutkom, ozbiljnošću i predanošću pjesničkoj riječi i svojoj glazbi zaneseno otpjeva i odsvira prateći se na gitari i usnoj harmonici dvadesetak pjesama iz svoga golema repertoara. Taj slijed znalački je složio u neprekinuti niz od nekoliko vlastitih pjesama, brojnih pjesama na stihove raznih hrvatskih pjesnika, protesnih i onih ležernijih, zabavnijih tonova. Publika je koncert popratila burnim pljeskom, ustajanjem na noge u čast toga neumornog samozatajnog autora, da bi njegova nezaobilaznog Starog Pjera spontano zapjevala zajedno s njim, jer konačno to je uvijek bio i ostat će njegov znak prepoznavanja još od davne 1968, kada je s tom pjesmom doživio za naše prilike nezapamćen uspjeh. U četrdesetogodišnjoj karijeri (jer na zagrebačkoj rock-sceni pojavio se davne 1961, dok je još pohađao Tehničku školu) Percl je skladao više od tristo melodija na tekstove pedesetorice hrvatskih i drugih pjesnika, sve s jednakim žarom i zanosom, a sa sve većom skladateljskom istančanošću radi sve do danas.

Ne začuđuje li onda činjenica da je do danas, nakon brojnih Jugotonovih singlica koje su izašle u doba njegovih najvećih uspjeha u mladim danima, u svojoj zreloj karijeri izdao samo jedan (!) autorski CD, uglavnom o vlastitom trošku, i to u povodu tridesetogodišnjice Starog Pjera (izdavač Croatia Records potkraj 1998), a da je na najnovijem zagrebačkom festivalu šansone (održana su četiri), Chansonfestu, nastupio samo dva puta, jer ga očigledno ta glazbena elita dovoljno ne uvažava.

Percla s pravom možemo nazvati trubadurom našega doba i osamljenim jahačem hrvatske šansone, komentatorom vremena i svjedokom običnosti svakodnevnog života, osjetljivim na pjesničku riječ te suptilne duhovne i emocionalne sfere pjesničkih izričaja. Sazrijevajući u vrijeme glazbenih revolucija mladih šezdesetih godina, obilježenih francuskom šansonom i američkom protesnom i folk-pjesmom, Percl je prihvatio za oba ta glazbena izraza, ujedinivši uspješno dva svijeta u vlastiti autorski izraz. Uspješno to čini sve do danas, a jedina mu je pogreška da je odveć skroman i običan, povučen i osamljen, da ne podliježe diktatu modela ponašanja onih uvjetno rečeno slavnih, koji su dušu i srce uglavnom davno prodali tržištu i tobožnjoj slavi.

Neka tako i bude, jer Percl sa svojom šansonom dopire do ljudskog srca. A to mu je najveća pohvala i dokaz da je itekako potreban u ovom kaotičnom dehumaniziranom svijetu.

Nada Vrkljan-Križić