Nogometni ragu poetskoga gurua

Nogometni ragu poetskoga gurua

Krešimir Bagić, Jezik za svaku udaljenost, Naklada MD, Zagreb 2001.

Konceptualno, zbirka je Krešimira Bagića isjeckana na nekoliko razina, tema i formalnih oblika, pa čak i nekoliko djelomično diferenciranih lirskih subjekata. Stoga ću početi s nogometnim ciklusom koji je preoznačio čitavu knjigu — iako s drugim ciklusima nema mnogo dodirnih točaka.

Babilonska pometnja sigurno je najveća nevolja što pogađa pisce koji pišu na malim i perifernim jezicima. Spisateljski zanat u mnogočemu ide na ruku svojim poklonicima: za pisanje je dovoljno imati običnu olovku i list papira, ako već ne polovni PC ili laptop. Pisci su, na primjer, u velikoj prednosti pred slikarima, čiji je alat i materijal vrlo skup. Ali slikari govore univerzalnim jezikom — i ako vam je otac vlasnik trgovine bojama, vaše slike mogu biti izložene u Australiji, Kongu ili možda na Madagaskaru. Ista je stvar i s nogometom, čiji je status u Bagićevoj zbirci prava metafora i lijek za babilonsku pometnju: nogomet je univerzalni jezik — poput slike. Zato jer je i sam djelomično slika i zato jer zaista povezuje kontinente. Naravno ako ga se shvati u Bagićevu smislu, kao igru, kao zadovoljstvo, kao čaroliju. Premda bi se moglo dodati da kontinente ne povezuje baš nogomet, nego više nogometni biznis te posredno televizija i televizijska slika, koja je i sama vrsta biznisa. Osim toga nogomet ima i svoje tamnije strane, ako se sjetimo nereda na tribinama i sukoba navijača. Svejedno, nogometnim ciklusom, koji zauzima središnje mjesto zbirke, Bagić se najviše približio pjesničkom senzibilitetu domaće generacije devedesetih. Pokazao je interes za vanjsko, osobito za njegovu prizemnu fenomenologiju — za navijački ritual i kavansku mitologiju lopte, ako hoćete.

Također, u novoj zbirci Krešimira Bagića — inače pjesnika, profesora i kritičara, svojevrsnoga gurua domaće poetske scene — vrlo je važan autorov boravak u Francuskoj prije nekoliko godina. Odjednom imamo naglašeni europski senzibilitet, ne tako čest u domaćoj književnosti, dodatno potenciran samim lokalitetima, kulturnim naslagama i životom s druge strane zavjese obilja.

Da bi se razumjeli pojedini ciklusi ove zbirke, moram podsjetiti na drugu snažnu osobu našeg pjesništva, na Danijela Dragojevića. Njega uopće ne smatram čudotvorcem — kako ga časte kritičari — nego čovjekom koji je mnogo čitao europsku književnost dvadesetog stoljeća, čiju je optiku i snagu usvojio i prenio u vlastitu sredinu. Calvino, Ponge, Barthes, Bachelard njegovi su uzori. Uglavnom, u njegovu slučaju riječ je o primjeni esejistike na tradicionalne književne forme — eto otkud taj čudotvorni štih, mješavina poetskog, esejističkog i teorijskog diskursa.

Sobičak od 7 kvadratića

I Krešimir Bagić dospijeva na sličan teren. U ovoj zbirci čitamo njegovo originalno francusko iskustvo. Nailazimo na njegove poetske dnevnike, ispovijedi i kušnje; kao i njegove uzore i njegovu francusku lektiru te, kao konačni produkt, nekoliko vrlo esejiziranih poetsko-proznih tekstova.

Vrlo je važan i motiv prostora u kojemu i iz kojega Bagić piše. On je, čini se, u Parizu živio u gajbi, sobici od sedam kvadrata, s velikim prozorom koji je gledao na unutrašnje dvorište. Moram odmah naglasiti ovaj trenutak kao vrlo važno uporište. Mjesto pisanja: riječ je o skučenu i izoliranu prostoru, prostoru velike koncentracije. Prostoru sjene, koji proizvodi specifičnu izdvojenu poziciju, temeljnu sanjariju pisca, njegovu fantazmu, njegov osnovni poriv. Premda je Bagić pomalo iznenađen tim skučenim mjestom. On bježi od ovakvih tamnijih zaključaka — to nije njegov stil, on zna da je tama samo prividno dublja od svjetla. On je kao pjesnik više bezazlen, dobroćudan, bijel.

Bagić nije darker, ne hoda tamnom stranom, on je bijeli mag, njegova je boja bijela — navija za Hajduk i Olympic Marseille.

Najnovija zbirka Krešimira Bagića, čini se, ima sve osobine njegova ranijeg pisanja, a među njima su možda najvažnije svježina i lakoća stvaranja stiha, također određene modernističke navike u krojenju i montaži smisla. Kao i već spomenuta bijela magija kao poenta. Ipak, možda je, konceptualno gledano, zbirka prilično skokovita i pomalo zbunjujuća, osobito ako se uzme u obzir kraći ciklus o životinjama — koji otvara opet sasvim novi svijet. Svijet Pongea, Michauxa, Rimbauda, Apollinairea, da ne kažem i Lautreaumonta, krepuskularni svijet pjesnika mraka. Čini se da je Krešimir Bagić složio opširan pjesnički mozaik, koji se može čitati vrlo dugo dok se posve ne odgonetnu svi njegovi smislovi.

Rade Jarak