Ne podrediti umjetnost novcu

Ne podrediti umjetnost novcu

Uz četrdeset godina umjetničkoga djelovanja

Prošlo je točno četrdeset godina od kada se 20. studenoga 1961. na premijeri opere Rat i mir Sergeja Prokofjeva u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u maloj ulozi Muratova ađutanta začuo glas rijetke ljepote, plemenit pastozan mezzosopran baršunaste mekoće i bogatih preljeva. Spojen s uzornom muzikalnošću i lijepom scenskom pojavom devetnaestogodišnje debitantice dao je naslutiti da smo nazočni debiju buduće svjetske zvijezde. Predviđanja su se vrlo brzo ispunila. Varaždinka Ruža Pospiš, tada još studentica Muzičke akademije u Zagrebu, počela je nizati ulogu za ulogom: Mercedes u Carmen, Paulinu u Pikovoj dami, Maddalenu u Rigolettu, Končakovnu na premijeri Kneza Igora, koja je upravo očarala svojim nastupom. Dvije godine nakon debija već je u Teatro San Carlo u Napulju pjevala Veneru u Offenbachovu Orfeju iz podzemlja uz Giuseppea di Stefana. Godine 1964. na Holland festivalu pjevala je Marinu u Borisu Godunovu, a Oktavijom u Krunidbi Popeje pod ravnanjem Lovre pl. Matačića na Dubrovačkim ljetnim igrama izmamila je oduševljenu kritiku u časopisu »Opera News«. Godine 1965. u zajedničkoj produkciji Holland festivala i festivala u Edinburghu nastupila je u Haydnovoj operi Le Pescatrici pod ravnanjem Alberta Eredea. U Zagrebu su slijedile Azucena u Trubaduru i na sam Božić 1965. Carmen.

Dana 16. veljače 1966. pjevala je prvi put u Metropolitanu, i njezina Maddalena iznad prosjeka navela je Rudolfa Binga da je angažira kao jednu od najmlađih solistica u povijesti te operne kuće. Nakon nekoliko manjih uloga slijedile su Slijepa žena u Giocondi, Amneris u Aidi, Ulrica u Krabuljnome plesu, Carmen, Orfej te Fricka i Erda u Prstenu Nibelunga. U lipnju 1970. bila je Carmen Metropolitana u režiji Jean-Louisa Barraulta, koju je upoznala i široka publika američkog kontinenta u tri radijska prijenosa od obale do obale. Godine 1975, kada se proslavljala stota obljetnica praizvedbe Bizetove opere, bila je zacijelo najtraženija Carmen na velikim svjetskim scenama od premijere u Covent Gardenu do Beča i Madrida. Nastupila je u šezdeset kazališta devetnaest zemalja, dobila brojne nagrade i priznanja, među njima najnovije poslije 39 godina rada — poznati europski časopis »Opernwelt« uvrstio je 2000. godine njezinu interpretaciju Marfe u premijernoj izvedbi Hovanščine pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića u njezinoj matičnoj kući, HNK-u u Zagrebu, u najbolju kreaciju godine.

Europska karijera Ruže Pospiš-Baldani protekla je u suradnji s najglasovitijim dirigentima vremena. S Herbertom von Karajanom između ostaloga pjevala je Amneris na Salzburškim svečanim igrama te Brangänu u Tristanu i Isoldi, Beethovenovu Missu solemnis i Bachovu Muku po Mateju na Uskrsnim svečanim igrama u Salzburgu. Pod Erichom Kleiberom u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu nastupila je u Prstenu Nibelunga, pod Wolfgangom Sawallischem u cijelom vagnerijanskom repertoaru uopće, pod Carlosom Kleiberom u Beču i Scali pjevala je Brangänu. U prigodi stote obljetnice praizvedbe Verdijeva Requiema u Scali Claudio Abbado odabrao ju je za mezzosopransku dionicu uz Mirellu Freni, Vladimira Atlantova i Nikolaja Gjaurova. S Karlom Richterom ostvarila je glavninu Bachova repertoara, a nastupala je i u djelima Händela i Mendelssohna, a na koncertu njemu in memoriam pjevala je pod ravnanjem Leonarda Bernsteina. Pred papom Pavlom VI. pjevala je 1972. u Vatikanu u Brucknerovu Te Deumu pod ravnanjem Zubina Mehte. Za briljantni jubilej Carnegie Halla nastupila je u izvedbi Rossinijeva Mojsija pod ravnanjem Lamberta Gardellija s Nikolajem Gjaurovim u naslovnoj ulozi. Istaknimo i rad s poznatim redateljem Jean-Pierreom Ponnelleom na Orfeju u Teatro del Liceo u Barceloni i Hovanščini u Chicagu te s Guntherom Rennertom i Augustom Everdingom.

Konstanta svih tih godina bila je suradnja s Lovrom Matačićem i kontinuirano djelovanje u Zagrebačkoj operi u stalnom angažmanu. Pozornice Scale, Metropolitana, Bečke državne opere izmjenjivale su se sa zagrebačkom kao što su za koncertima s Berlinskom i Bečkom filharmonijom slijedili nastupi uz Zagrebačku ili sa Simfonijskim orkestrom HRT. Dolazila je tražena od dirigenata, cijenjena od kritike, voljena od publike i ostvarivala antologijske interpretacije. Njezina tumačenja Mahlerova opusa, poglavito Pjesama mrtvoj djeci, većine već spomenutih djela, ali i minijatura kao što je popijevka Blagoja Berse Seh duš dan ostat će u trajnom sjećanju svih onih koji vole najljepši instrument — glas. Taj je glas zabilježen i na nekoliko nosača zvuka domaće i inozemne proizvodnje. Za vrijeme Domovinskoga rata sudjelovala je na bezbrojnim dobrotvornim koncertima. U za mezzosopran oskudnu hrvatskom opernom repertoaru bila je nezaboravna Gotovčeva Mila Gojsalića. Uspjeh i slava nisu je promijenili, ostala je jednostavna, srdačna, otvorena, skromna. A ostvarila je (uz Dunju Vejzović) posljednju veliku svjetsku karijeru hrvatskih pjevača! Karijeru bez padova i oscilacija.

Vaša je karijera tekla, recimo, prirodno: epizodna uloga, mala, velika, glavna i već u dvadeset četvrtoj protagonistička. Je li taj uspješni prirodni razvoj bio posljedica sreće, spleta sretnih okolnosti, plod smišljene politike tadašnjeg vodstva HNK-a, poglavito Opere? Ili ste jednostavno postigli to što ste postigli jer ste imali sve, kako bi se reklo, i glas i stas? I kako ste sve to uspjeli zadržati tijekom dugih četrdeset godina?

— Glas i talent mogu ponekad biti i kaštiga, kako kaže naš narod. Oni obavezuju, ali ni u kojem slučaju nisu dovoljni. Sreća? Ne treba pretjerano u nju vjerovati. Ona se dogodi jednom, dva puta. Ja mislim da je prvi uvjet da bi se nešto postiglo biti kompletna ličnost, jednostavno treba imati sve. Za sebe mogu reći da sam pametno krenula. Počela sam s maestrom Milanom Sachsom u Opernom studiju HNK-a. Radila sam s dobrim dirigentima, slušala svoju profesoricu Mariju Borčić i profesora Mladena Raukara, koji mi je i u scenskom radu na ulogama mnogo pomogao. Bila sam, hvala Bogu, zdrava, a mislim da pjevač mora biti zdrav, i vrlo disciplinirana. Nisam bila odveć ambiciozna, pjevala sam repertoar koji mi je odgovarao. Nisam bila pohlepna da moram sve pjevati, znala sam reći ne, pa makar to bio i Herbert von Karajan, kad mi je ponudio Eboli u Don Carlosu. Nisam se nikada voljela svađati s redateljima, znala sam naći zlatnu sredinu, postići zajednički jezik. Smatrala sam da me drugi trebaju hvaliti jer samohvala unaprijed uništava. I imala sam sređen obiteljski život. Godišnje nisam nikada pjevala više od četrdesetak predstava, ljeto sam imala za obitelj. Pjevač mora znati što hoće i mora se znati postaviti prema svemu.

Meni se čini, barem mi je tako ostalo u sjećanju, da ste već na prvom nastupu kao Carmen uspjeli napraviti sve što se u tom trenutku od vas očekivalo, točnije da ste bili potpuno pripremljeni.

— Mislite? Ja mislim da je tada za mlada pjevača bilo mnogo teže pjevati tako veliku rolu nego što je to danas, kad postoje videozapisi. Ja sam učila od profesora i sama istraživala. Mnogo sam razmišljala i dala ono što sam tada osjećala. Ali za takvu ulogu potrebno je imati životno iskustvo, potrebno je proći sito i rešeto, sva psihološka stanja, da bi se moglo, ako je uopće ikada potpuno moguće, izraziti svu kompleksnost lika. Tijekom godina uvijek sam otkrivala u Carmen nešto novo i pokušavala to izraziti bojom, dinamikom. Takav pristup — traženje izraza — mogu zahvaliti dirigentima koji su to od mene tražili, počevši od maestra Nikše Bareze, s kojim sam spremila prvu Carmen, do Karajana, Matačića, Richtera... Carmen je takva uloga da dopušta različite pristupe, a svatko ima vlastito viđenje lika. Svako doba i svako podneblje traži svoju koncepciju Carmen. Volim osuvremenjivanje, ali do određenih granica. Svaka, pa tako i moderna koncepcija mora imati glavu i rep.

O vašem glasu pisani su hvalospjevi, i zaista je to jedan od najljepših instrumenata koje smo slušali. Mislite li da je glas presudan u karijeri opernog pjevača?

— Od glasa se ipak kreće. Zatim slijedi dobra pjevačka tehnika, a da postane ličnost, pjevač treba stajati iza svake riječi, iza svake fraze, i u nju vjerovati. Jer, ako pjevač sam ne vjeruje svakoj frazi, kako će mu publika vjerovati? Smatram, naime, da je jedino pravo: živjeti s likom, vjerovati u njega. Ja uvijek pjevam za sebe, a uvjerljivost moga doživljaja prelazi kao fluid na publiku. Kad pjevač pjeva o cvijeću, mora tako pjevati da se osjeti njegov miris. Velika njemačka mezzosopranistica Christa Ludwig govorila je da pjevač mora nositi svoj glas ispred sebe na dlanu, davati ga, oblikovati ga, ali ga i sam mora čuti i uživati u njemu. Veliki pjevači tako pjevaju, vjeruju u lik, naravno da se pritom troše jer u nj unose dušu — ali tada im i publika vjeruje. A kad je riječ o samoj pjevačkoj tehnici, danas se ona promijenila. Pjeva se, da tako kažem, uže. Gramofonska industrija preferira manje glasove pa se glas nastoji stanjiti. Ali osnovni zakoni ostali su isti: pravilno disanje, dobra rezonanca, ton naprijed u masku, na istome mjestu, legato. Ne treba slijepo slijediti pedagoga, pjevač sam treba tražiti sebe, ali kontrola pedagoga nužna je radi korigiranja grešaka.

Dakle, glas je presudan. A izgled? Mislite li, na primjer, da bi danas Beniamino Gigli, koji je savršeno pjevao ali nije bio baš scenski atraktivan imao uspjeha?

— Izgled je važan, za neku ulogu više, za drugu manje, ali nije presudan. Uostalom, dobar kostim i dobra šminka mogu mnogo pomoći, pogotovo na velikoj sceni. Gigli? Da, mislim da bi on i danas imao uspjeha jer je on glasom, naravno pjevanjem, osvajao publiku.

Kakav je, po vašem mišljenju, udio redatelja u odnosu na dirigenta?

— Od dirigenta sve počinje, ako ste s njim izradili izraz u pjevanju lako ćete ga prenijeti na scenu. Onda dolazi režiser, koji mora dobro poznavati glazbu, svaki takt, jer je u glazbi sve sadržano.

Kakvo je vaše iskustvo u radu s dirigentima?

— Vrlo lijepo, pogotovo kad je riječ o velikim dirigentima. Veliki dirigent osjeća pjevača. Uzmimo jedan primjer. Pjevala sam Brangänu, dirigirao je Karajan, nismo imali vizualni kontakt u prizoru Brangänina zova. Uzeo mi je, tako sam u početku mislila, prespor tempo. Naravno, otpjevala sam, ali sam ga poslije predstave upitala zašto je uzeo tako spor tempo. Odgovorio mi je: osjetio sam da vi to možete, a tom odlomku tako lijepo pristaje širok tempo. Veliki dirigent uspijeva uspostaviti poveznu nit između sebe i pjevača, a time povezuje i publiku. Zgrabi je. Jedino se tada rađa prava predstava ili koncert. Bez toga nema glazbe, nema života. Isto vrijedi za Matačića, od kojega sam mnogo naučila, o Wagneru, o Ringu posebno. Matačić je imao velik utjecaj na formiranje moje umjetničke ličnosti. Bili smo i prijatelji.

Poznato je vaše pitanje upućenu Karlu Richteru: Maestro, kako se pjeva Bach? Ali, što vam je odgovorio?

— Pogledao me i rekao: Ja to ne znam. A znao je sve, najviše. On je bio čaroban dirigent. Sjećam se, jednom smo za redom pjevali Missu u h-molu u tri različita grada tri dana za redom. Nijedan koncert nije bio isti. On je u svaku frazu unosio ljubav i srce, a to se ne može fiksirati. Richter je bio genij, luđak, ne znam, ali jednostavno, našli smo se.

Bacha ste mnogo pjevali na koncertima, i Mahlera. Volite li više nastupati u operi ili na koncertima?

— Obožavam Bacha. Duboko ga osjećam. Mislim da taj osjećaj nitko ne može nekome uliti, s tim se pjevač rađa. Muzikalnost se ne može naučiti. Mahler je nekad vrlo depresivan, težak, ali mislim da on odgovara mojoj naravi, nisam ekstrovertirana, više sam povučena u sebe. Ali, ipak više volim operu, više je osjećam, volim taj scenski nerv.

A među opernim ulogama, jeste li koju više voljeli? Ima li neka koju ste željeli pjevati, a niste? Je li vam neki pjevač ili pjevačica bio uzorom?

— Svaku sam ulogu voljela u svoje vrijeme. Jako sam voljela pjevati Dalilu. Ona mi je s muzičke strane bila možda najdraža. A i moj prvi nastup u njoj bio je u vrlo dobroj predstavi s Pierom Filippijem, dirigirao je Miro Belamarić. Sve je u toj predstavi funkcioniralo. Bila je dobra i scenski lijepa. Nisam se nikada mogla saživjeti s Klitemnestrom u Salomi. Cavalleria rusticana — Santuzza — to je možda neostvarena želja. A pjevačica? Uzor ne, ali strašno cijenim Giuliettu Simionato.

Imate li tremu? Pripremate li se dugo prije nastupa?

— Imam onu pozitivnu, poticajnu tremu u kojoj ima malo nemira, uzbuđenja. Ali jednom, prije nastupa u Münchenu u Tristanu i Isoldi s Birgit Nilsson u prigodi stote godišnjice praizvedbe, tresla sam se, mislila sam da ću umrijeti. Onda mi je prišla velika vagnerijanska pjevačica Astrid Varnay i rekla: Ruža, misli na nešto lijepo, misli na svog sina. I trema je nestala. U početku sam se dugo upjevavala pred nastup, posljednjih dvadesetak godina vrlo kratko, gotovo uopće ne. Vizualan sam tip, ulogu učim isključivo iz nota jer želim imati cjelovitu sliku partiture, imam dobru memoriju, ne moram ponoviti ulogu prije nastupa.

U čemu je razlika u pristupu operi na vašim počecima i danas?

— Kad sam počinjala nisam imala nikakvu predodžbu o tome što ću postati. Jednostavno sam pjevala i htjela to napraviti što bolje. Moja generacija više se međusobno družila. Danas se svi zatvaraju u sebe, svatko gleda samo sebe. Mladi danas imaju jasnu viziju o onome čemu teže, više vole novac, više vole ugodan život. Mi smo bili skromniji, možda bogatiji iznutra, i više težili tome da ostvarimo dobru predstavu, nego da dobijemo velik honorar. Nikada nisam podredila umjetnost novcu, kvalitetu predstave visini honorara. Nikada nisam otkazala obećani nastup radi primamljivijeg honorara. Spremna sam uvijek savjetovati mlade, pomoći im. A njima je možda ipak teže danas nego što je nama bilo, iako imaju više mogućnosti. Konkurencija je golema. Amerika, Kina, Rusija daju već gotove pjevače, ali kao da im nešto nedostaje iznutra. Selekcija je velika. U oštroj konkurenciji medija publika traži nova lica. Mladi dobiju već na početku odlične kritike, vrlo su samouvjereni, misle da mogu sve, polete visoko, a onda se pokaže da to ipak ne mogu, krila im se slome, postaju nesretni i nezadovoljni, nerijetko i zločesti jer se nisu potvrdili. Danas su rijetki stalni angažmani u jednoj kući gdje te publika voli i oprašta ako nije sve najbolje. Danas se na svakoj predstavi trebaš dokazivati, ne smije biti oscilacija, i to je veliki dodatni napor u našoj ionako stresnoj profesiji.

A što mislite o našim mladim pjevačima?

— Mislim da moraju još mnogo toga naučiti. Moraju širiti vidokrug, ići u svijet, jer smo mi, nažalost, još uvijek iza željezne zavjese. Trebaju naučiti kako se radi, kako se pjeva, kako se ponaša. Ali uvijek se vraćati kući, jer su tu njihovi korijeni.

Vjerujete li u budućnost opere? Kakva ona treba biti da bi privukla publiku?

— Apsolutno vjerujem. U naše vrijeme katastrofa, groznih vijesti, čovjek poželi doći u operu, slušati lijepu glazbu, dobar orkestar, dobre pjevače, gledati lijepu scenu, relaksirati se. Naravno, sve u predstavi treba fantastično funkcionirati da bi ona pružila pravi i potpun užitak. Doista mislim da opera korespondira s vremenom i da ima budućnost.

I, na kraju, jeste li zadovoljni postignutim? Biste li što mijenjali da se ponovno rodite?

— Izgubila sam mnogo od privatnog života, ali s pjevanjem i jako mnogo lijepog dobila. Vjerujem da me je ono oplemenilo. Pjevanje je zahtjevno, ali vrlo lijepo. Pjevač je mnogo sam, ali i samoća je lijepa ako je znaš cijeniti. Možda bih bila više postigla da sam otišla u jedan veliki svjetski glazbeni centar kad su me zvali. Možda. Ali čvrsto stojim na zemlji — što mora svatko ako želi nešto postići — i sve u svemu zadovoljna sam. Nisam podredila život karijeri, a ipak sam ostvarila, mislim da to mogu reći, lijepu karijeru. Uspjela sam uspostaviti ravnotežu.

Razgovarala Marija Barbieri