Nakon osječke Carmen

Stječe se dojam da bi nakon nadahnute izvedbe opere Carmen Georgesa Bizeta ansambl Opere u Osijeku mogao narušiti imaginarnu stabilnu tektoniku na tlu hrvatskoga lirskog teatra. U godini obilježavanja svoje 95. kazališne sezone osječki operni ansambl načinio je umjetnički iskorak vrijedan iskrena divljenja. Već sada zapažamo kako se od spomenute premijerne izvedbe s pojačanim uvažavanjem gleda na HNK u Osijeku, posebno na ansamble koji nose najviše zasluga za uspješno predstavljanje tako zahtjevna, a po mnogočemu izazovna projekta. Tumačenje Osječana s pravom nosi atribucije suvremenosti. Carmen je pokrenuta maštovitošću svih njezinih aktera, iznesena je u duboko promišljenoj formi: kroza sve izričajne faze istodobno uzbuđuje fantaziju izvoditelja i motivira senzibilitet posjetitelja. Manja odstupanja od temeljnoga koncepta, odnosno sitniji nedostaci u postupcima provođenja, poglavito glazbenih ideja, manje su bili uvjetovani nespremnošću pojedinih sekcija ili ansambala, a u daleko većoj mjeri izazvani su njihovim smještajnim ograničenjima, unutar radnoga prostora. Primjerice, usprkos dobrim namjerama, u ansambala se nije uvijek mogla dosegnuti prijeko potrebna plastičnost i reljefnost zvučanja, uglavnom zbog premalog broja svirača (guslača). Problem proistječe iz stiješnjena prostora predviđena za smještaj orkestra u zgradi HNK u Osijeku. Od sličnih nepovoljnosti nije patio nijedan od zborova na sceni, jer je cjelokupni inventar bio planski raspoređen u dubinu, čime se sustavno otvarao prostor za pojačani angažman zborista.

Scenografska postavka Marina Gozze bila je dekorativna, a istodobno jednostavna i funkcionalna. Scena je bila sastavljena od tri sloja, koja su sa svakim sljedećim činom mijenjala značenje. U postupku izrade temeljnoga modela scenograf se vodio nakanom predstavljanja uvijek iznova unutrašnjega prostora, dakako, primjenom stilizacije. Sa svakim novim činom postizao je uravnoteženu pokretljivost i dojmljivost. Dakako, vizualnu je komponentu skladno upotpunila kostimografkinja Dora Argento (Italija), u čijem se radu osjetila minucioznost, ali i sposobnost kontrolirana kolorizma. Svaki lik napose, kao i izdvojene grupacije, bile su međusobno izdiferencirane, pri čemu je svaka boja sugerirala karakterne i staleške atribucije aktera. U svojim umjetničkim nakanama gošća je uspjela ostvariti efekt iznenađenja, odlučnim otklonom od stereotipnih rješenja, koja su njezini prethodnici na istome umjetničkome zadatku uglavnom strogo kontrolirali, držeći se ropski unaprijed poznatih i gotovo zadanih matrica. Dora Argento svoju je kreativnu ponudu učinila atraktivnom, na momente iznenađujućom, a nerijetko provokativnom. U njezinim umjetničkim postupcima mogli su se zapaziti osebujni, dijelom prepoznatljivi likovi iz realnoga svijeta, ali lišeni vulgarna hispanizma na koji smo navikli. Zapravo na jednostavan i slikovit način oživila je svijet koji se jedva integrira u visoku zapadnu civilizaciju na kraju prve polovice 20. stoljeća. Dakako, takve intencije na primjetan su način nadopunili svojim angažiranim djelovanjem Deni Šesnić efektnim oblikovanjem svjetla te Antun Marinić, umjetnički suradnik redatelja, napose u skupnim scenama, čineći time moćnu polugu u radu redatelja.

U redateljskim postupcima Petra Selema očigledni su mnogobrojni sitni elementi, karakteristični za njegova ranija ostvarenja na polju lirskoga teatra. Međutim, daleko od toga da se u tome očitovao možebitni neplodni manirizam. Dapače, stječe se dojam da je Selem dosegnuo svoj stvaralački zenit, zbog čega teži uravnoteženoj sintezi. A to znači da i moguće samocitiranje donosi u formi inventivnih varijacija ranijih zamisli, koje su danas manje deskriptivne, a daleko efektnije, jer idu u razrješenje daleko kompleksnijih zbivanja u nutrini svakoga protagonista. Njegovi odabrani likovi ne djeluju statično, dani su u stilskoj dotjeranosti, svaki živi puninom vlastitoga bića. Među glavnim akterima jasna je linija razvitka komplementarnih odnosa, dok ansambli često stječu značenje fino oblikovanih i duhovito pripremljenih dramaturških vrhunaca. Ono što se posebno doima u Selemovu radu na uprizorenju Bizetove Carmen ogleda se u sretnu spoju suvremenosti i provokativnosti. Cjelokupna zbivanja redatelj je postavio u dodirljiv periferijski svijet, na rub grada. Likovi su usuglašeni s tipologijom likova našega prostora i vremena, ispunjenom jakim emotivnim nabojem. Upravo takve osobine na dojmljiv se način vezuju uz lik naslovne junakinje, što ga je tumačila izvanredno temperamentna debitantica Martina Tomčić. Rijetko se kada u jednoj osobi, na početku umjetničke karijere, na tako jasan način očituju sposobnosti povezivanja scenske nadarenosti s pjevačkom vještinom. A upravo je time, odnosno plodnom maštovitošću, Martina Tomčić uspjela prodrijeti u intimu zadanoga lika, oživivši pri tome sve ono ljudsko i demonsko u njemu. Iznad svega ponudila je na osebujan način interpretacije slobode koja uništava sve u okolici Carmen, ali na kraju i nju samu. Escamillo u interpretaciji Saše Ivacija nosio je atribucije bliske suvremenim športskim šampionima, s tim da je druga strana njegova ponašanja bila na rubu kriminalnih zbivanja. Njegov odmjeren i ničim opterećen scenski pokret, uz stabilnu voluminoznost i iznijansirani vokalni izričaj, kvalitete su koje su su se snažno dojmile publike. Antonio de Palma u ulozi Don Josea bio je veliki dobitak za cjelokupni projekt. U početku pomalo suzdržan u scenskom izričaju, postupno je evoluirao u vrhunskog interpretatora spomenutoga lika. Osobito je zadivila njegova pjevačka kultura, prozračno fraziranje i nijansiranje koje ostavlja duboka traga na brojne posjetitelje. Najtragičniji lik u predstavi — Micaelu, pjevački fluidno, a pomalo suzdržano u glumačkom izričaju, iznijela je Sanja Toth Špišić. Od ostalih protagonista posebno se istaknuo svježinom i voluminoznošću glasa, preciznim i odmjerenim povezivanjem glazbenoscenske komponente nadareni Berislav Puškarić u ulozi Zunige.

Dječji zborovi (Brevis i Zumbići) bili su realizirani u bogatoj i plodnoj raspjevanosti, za što je posebno zaslužna nadarena umjetnička voditeljica Antoaneta Radočaj. Mješoviti zbor HNK Osijek bio je iznimno glumački nadahnut, u glazbenom izričaju precizan, prema mu je povremeno nedostajalo više kolorita i voluminoznosti (zborovođa Simon Dešpalj). Orkestar je bio siguran i pouzdan tijekom premijere, potaknut sigurnom rukom raspoloženoga dirigenta Zorana Juranića. Dakako, efekt bi bio još bolji da je kojim slučajem gudački korpus bio brojčano snažniji, jer bi time dirigent postignuo daleko bogatiju paletu tonskih boja, kakvu uostalom sugerira Bizetov izvornik.

Miljenko Grgić