Mladi dolaze!

Zagrebački glazbeni život u proteklom dvotjednom razdoblju bio je u znaku pijanista — od akcije mladih umjetnika do nastupa velemajstora sa svjetskih koncertnih podija. Među novim akcijama koje će zacijelo omogućiti dotok nešto svježijeg zraka u zagrebačku glazbenu sredinu valja spomenuti ciklus koncerata studenata glasovira sa zagrebačke Muzičke akademije, naslovljen Virtuoso, čiji su pokretači Jurica Šoša, Ivan Škreblin i Mario Šoša. U malom manifestu oni simpatično kažu da »premda nisu najbolji na svijetu« vjeruju kako mnoge zanima kakvi jesu, »budući da mladi nisu samo budućnost, veći sadašnjost ove zemlje«. Svijest o toj činjenici, koju su ti mladi ljudi sasvim točno formulirali, činjenici koja se uporno ignorira u našoj glazbenoj praksi i kulturnoj politici, bila je za njih poticajem da se prihvate organiziranja pet koncertnih večeri u HGZ-u. Svaki je koncert posvećen drugom skladatelju, pa nakon Brahmsovih sonata u izvedbi Filipa Faka, Dina Kalebote i Ivana Batoša, slijedit će i recitali s djelima Debussyja, Chopina, ruskih skladatelja i Franza Liszta. Bez obzira na pojedinačne dosege glazbenika koji su nastupili (ili će nastupiti na ovim koncertima, akcija zaslužuje pozornost i svaku potporu, ponajviše publike, što je i jedino sigurno da neće izostati! Novac potreban za pokriće osnovnih troškova ovih pet koncertnih večeri osigurao je Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu, a da li će akcija uhvatiti korijena ovisi o raznoraznim faktorima, što će pokazati budućnost. Slično je krenuo i ciklus Piano fortissimo, pa je na kraju završio u oficijelnim institucionalnim menadžerskim vodama, kako to u nas već i biva.

Ciklus Piano fortissimo danas predstavlja uglavnom inozemna jaka pijanistička imena, to će reći da nastavlja tradiciju nekadašnjih Klavirskih večeri, a to samo pokazuje da u nas mnogo toga započinje kao alternativa, a završava uvijek na isti način i na istom mjestu.

Dojmljivi Vladar

Kad je već riječ o pijanističkim recitalima — a oni postoje zapravo jedino u sklopu ciklusa Piano fortissimo, valja podcrtati gostovanje austrijskog pijanista Stefana Vladara, koji je zapravo u sklopu spomenutoga ciklusa 19. studenoga u Lisinskom održao jedna od najdojmljivijih pijanističkih recitala koji su se u Zagrebu čuli posljednjih godina. Vladar pripada srednjoj pijanističkoj generaciji. Njegova darovitost od početka je bila njegovana u najboljoj bečkoj pijanističkoj tradiciji. Nakon rano osvojenih međunarodnih nagrada ništa mu nije stalo na put do internacionalih nastupa i priznanja. Na tom putu on i danas, a zahvaljujući svojoj profiliranoj umjetničkoj personalnosti privlači pozornost slušatelja, bez obzira na činjenicu da je danas u međunarodnom optjecaju već toliko pijanista, da im se ni imena ne mogu zapamtiti!

Stefan Vladar došao je u Zagreb s programom najčišće pijanističke supstance, odnosno s djelima Frédérica Chopina, već toliko isviranima da bi ih ubuduće trebalo dopustiti interpretirati samo najvećim umjetnicima. Onima koji stvarno imaju što reći! Stefan Vladar pripada tim sretnim malobrojnima. Njegov se pijanizam pokazao živim, čvrstim, energetski snažnim, nimalo sentimentalnim, niti — što se Chopina tiče — na tragu onih klišeiziranih predodžbi o njegovu opusu kao salonskoj, građanskoj glazbi per excellence. Chopinova istinski duboka glazba genijalno je maštovita u pogledu harmonijskih rješenja i gotovo nedodirljive virtuoznosti u okviru nevjerojatno raskošna pijanističkog sloga. Ona se, dakako, može tumačiti i vrlo površno. Ona jest i romantičarski ispovjedna, s dozom aristokratske suzdržanosti, a nipošto banalna u svojoj osjećajnosti. Chopinova je umjetnost snažna, mjestimice i potresno dramatična. I upravo takva Chopina ponudio nam je svojim tumačenjem Stefan Vladar, najprije u seriji od četiri balade, a u drugom dijelu koncerta s neobično plastično oblikovana 24 preludija op. 28, toj čudesnoj zbirci rezigniranih sjećanja, dubokih misli i tragičnih akcenata. Pod prstima Stefana Vladara ove Chopinove minijature zazvučale su u punoći neusporedive ljepote kondenziranoga poetskog iskaza. Jer u Chopina riječ je zapravo o poeziji, što je malo pijanista kadro prepoznati, a još manje posredovati. Meni osobno interpretacija Stefana Vladara bila je jako uvjerljiva, zbog siline kontroliranog osjećaja, zbog duboke koncentracije kojom je dopirao do biti Chopinove glazbe, konačno, zbog zdrave vitalnosti koju je u njoj otkrivao! O kvaliteti Vladarove pijansitičke tehnike ne treba posebno govoriti — u pijanista njegova ranga ona je uračunata.

Riječka filharmonija

Glazbeni događaj mjeseca, po važnosti za hrvatsku kulturu u cijelosti, ipak nije vezan uz zagrebačku glazbenu sredinu. Vezan je uz Rijeku u kojoj je 13. studenoga, u sklopu tradicionalnih Zajčevih dana inauguracijski koncert održala novoosnovana Riječka filharmonija. Kao jako operno središte (danas jače od Zagreba), Rijeka je godinama njegovala vlastiti operni orkestar. I kako kaže umjetnička ravnateljica Riječke filharmonije, dirigentica Nada Matošević, ideja osnutka Riječke filharmonije rodila se na tragovima vrlo uspješnih koncertnih sezona riječkog opernog orkestra, sa željom da se obogati koncertna djelatnost u Rijeci i stvori snažnija motivacija orkestralnim glazbenicima za kreiranje nove budućnosti glazbenoga života grada. Radom, zalaganjem i dobrim organizatorskim potezima koje ostvaruje Ivica Rušin, današnji ravnatelj Riječke filharmonije, oformljen je orkestar s većinom članova iz opere, pojačan drugim odličnim glazbenicima iz Rijeke, ali i iz šireg područja, te održan prvi koncert s vrlo zahtjevnim programom i uz sudjelovanje solista internacionalnog renomea. Ovom prilikom Riječka filharmonija nije zaboravila na desetu obljetnicu smrti Borisa Papandopula, pa je koncert započeo njegovom skladbom Hommage ŕ Sorkočević, djelom nadahnutim ranoklasičnom skladateljskom manirom dubrovačkog vlastelina iz 18. stoljeća, Luke Sorkočevića, koji je hrvatsku glazbenu baštinu ponajviše obogatio svojim simfonijama.

Sergej Krylov

Papandopulo je Hommage ŕ Sorkočevićnapisao nedugo prije smrti 1985. godine, demonstrirajući u toj ljupkoj partituri netaknutu maštovitost i neopterećenost svoga skladateljskog rukopisa. Nakon Papandopula slijedio je pasionantni koncert za violinu i orkestar Jeana Sibeliusa, jedno od posvećenih repertoarnih djela violinističke koncertantne literature, ovoga puta u izvedbi Sergeja Krylova. Odličan glazbenik i izraziti virtuoz, koji je riječku publiku oduševio osobito ljepotom tona i savršenom tonskom preciznošću svirke u visokoj lagi, Sergej Krylov izgradio je svoju interpretaciju Sibeliusova koncerta na čvrstom temelju autentičnosti, odnosno na razumijevanju i poštivanju autorovih skladateljskih zamisli. Krylov je svirao duboko usredotočen na samu bit glazbenog, ne zaboravljajući ipak da na pojedinim bravuroznim mjestima solističke dionice otkrije i svoju virtuoznost. Rođeni Moskovljanin, Krylov je prošao izvrsnu rusku violinističku školu i bio đakom legendarnoga Leonida Kogana, čije je inzistiranje na tehničkoj perfektuiranosti svirke bilo poznato. U tom pogledu Krylov je pravi Koganov đak, no snaga njegove personalnosti stavila je njegovu tehničku perfekciju u kontekst posve osobno profilirana glazbenog izričaja. Po tome će se najviše pamtiti i ova njegova interpretacija Sibeliusova koncerta. Orkestar tu, istini za volju, nije bio idealno fleksibilan, no svoje je prave adute otkrio u izvedbi Šostakovičeve Pete simfonije, koju je Nada Matošević vrlo ambiciozno stavila na program inauguracijskoga koncerta Riječke filharmonije. Zahtjevnost Šostakovičeve partiture nije zbunila sigurnu i muzikalnu dirigenticu, koja je svoju interpretaciju ovog Šostakovičeva remek-djela izgradila na sigurnosti dobro uvježbana orkestra. A on je, u skladu s izričajem Šostakovičeve glazbe — znao iskazati svu dramatičnost i lirizam partiture. U orkestru je osobito dobro zvučala vrlo eksponirana puhačka sekcija.

Suvišno je napominjati da je Kazalište Ivana pl. Zajca bilo ispunjeno do posljednjega mjesta, te da je zahvalna riječka publika, osim što je uživala u glazbi, u ovom koncertu znala prepoznati rezultat jedne važne akcije. Jer, osnivanje Riječke filharmonije činjenica je koja će sigurno pozitivno utjecati na kvalitetu riječkoga glazbeog života, dok njezino postojanje kao konkurencije zagrebačkim simfonijskim orkestrima može odigrati još pozitivniju ulogu.