Mladenu Kuzmanoviću u spomen

Stranice Matičina »Vijenca« već su dosta puta osvanule u crnoj boji, navještajući tako i svojim izgledom da nas je napustio netko iz naše sredine, nama posebno drag, u hrvatskoj kulturi napose važna osoba, istaknuta ličnost. Da će nas tako naglo, nenadano, nakon dvjestotoga broja »Vijenca«, kojemu su toliki poželjeli i još vijenaca napustiti glavni urednik, Mladen Kuzmanović, to nitko nije mogao ni slutiti, ni pomišljati. Ta tek smo na početku i s »Vijencem«, s mnoštvom planova, s novim temama i suradnicima. Nepredvidiv je tijek ljudskoga života, a napuštaju nas oni s kojima smo proveli toliko lijepih dana, i nadali smo se polaganu završavanju svojih obveza koje se — što nije naravno — množe proporcionalno s brojem onih zadaća koje smo već riješili. Smrt dragoga prijatelja i suradnika, glavnog urednika »Vijenca« Mladena Kuzmanovića potresla je mnoge. Mnogi su, usmeno i pismeno, Matici hrvatskoj, »Vijencu« i Zagrebačkoj slavističkoj školi, obitelji i nama, njegovim prijateljima, izrazili iskrenu sućut. To znači da je stekao, u svom životu i svojim radom, velik broj prijatelja i poštovatelja.

Mladena Kuzmanovića upoznao sam dok je još bio student, kad je radio kao demonstrator u Knjižnici Zavoda za slavensku filologiju. S godinama se naše prijateljstvo produbljivalo, jačalo i prožimalo, jer smo imali slične želje, strasti i zajedničke ciljeve. Spasio je jednu moju knjigu, koja je nakon propasti nakladničke kuće bila osuđena na nestanak, olovo je čekalo da bude odbačeno i preliveno. Druge smo knjige prelamali zajednički, u noćima koje su dočekale dan. Tako i s kultnom knjižicom Aleja glagoljaša, Žitja svetog Ćirila i Metoda, pojedine knjige iz niza Cymelia Croatica.

O nekim je mojim knjigama, raritetima, sanjao, i što je preostalo drugo nego da mu ih darujem. Ubrzo sam našao nove primjerke tih rijetkih knjiga. Kad me zvao na predavanja u Dubrovnik, i na lektorat staroslavenskog jezika, naravno je da nisam mogao odbiti njegovu molbu. Kao ni drugi. Na takav se način i održavala tradicija Zagrebačke slavističke škole, koja je u svijet slala ambasadore naše kulture. Gotovo svi profesori i lektori u svijetu koji predaju hrvatski jezik prošli su kroz tu školu. I svi viđeniji svjetski slavisti također su bili u Dubrovniku i Zagrebu, poslije i u Puli, i nose ono znanje o našoj zemlji, kulturi i književnosti koje im je podarila Škola. Navečer, nakon teškoga rada, dugo smo razgovarali svi zajedno, u radosti zajednički obavljena posla. Je li danas to moguće? Ima li danas još onih koji su voljni darivati svoje vrijeme, znanje i spoznaje drugima, bez računa, samo s ljubavlju?!

Mladen Kuzmanović na poseban je način volio knjige. Šalio se: knjige se vole kao lijepe žene. Ali današnje, nove knjige ne mirišu onim intenzivnim mirisom grafičkih boja kao one davne knjige koje smo — tek tiskane — prinosili nosu, opijali se tim vonjem, snifali njihov zamaman miris. Nije riječ samo o tome da smo stariji, i ostarjeli, nego se tehnologija tiskanja knjiga posve izmijenila, i ništa više nije ni jednako ni isto kao nekad. Mladen Kuzmanović bio je često okružen mirisima po obiteljskoj tradiciji, otac Matija, kojega je neizmjerno volio, bio je zastupnik svjetskih firmi za miomirise, stari radićevski oporbenjak. Ali najzamaniji miris bio je miris grafičkih boja. Zbog toga je mirisa volio i knjige — stare i nove. Put je mogao biti i posve obrnut — zbog ljubavi prema knjigama volio je mirise i napose miris grafičkih boja.

Pripadao je maloj skupini zanesenjaka koja se okupila oko stare Sveučilišne naklade, poslije nazvane Liber, kad se spremalo ponovno izdavanje Gajeve Danice horvatske, slavonske, dalmatinske/Danice ilirske, kad se spremao pretisak glagoljskog Prvotiska Misala 1483, i kad je nastajala ona znamenita knjiga Kervave kronike glas. I druge brojne knjige, jedna ljepša od druge. Pedantan, strpljiv i samozatajan, darivao je svoje vrijeme vremenu prošlom da bi oživio ljepotu i sjaj starih knjiga. Kao najmlađemu davali su mu brojne tehničke zadatke, na primjer da otvara slova, da docrtava što je nedostajalo, da otkriva i oživljava sve ono što je vrijeme, i loš papir, pojelo. Danas nam takav posao izgleda sizifovski, ali izdanja pretisaka bila su jednistvena, i po njima smo upoznavali staru našu štampu. A Kuzma je od toga vremena bio trajno bolestan od knjiga, zaražen brigom o starom hrvatskom tiskarstvu. Kad je prestao postojati Liber, pokrenuli smo niz sličnih izdanja u biblioteci Cymelia Croatica. Odgojen u građanskoj obitelji u kojoj se govorilo književnim (standardnim) jezikom, Mladen Kuzmanović je na ulici, među vršnjacima, usvajao kajkavski dijalekat, ali više je volio i više se opajao onim kajkavskim i čakavskim koji je zapisan u knjigama, nekad davno ili u 20. stoljeću. Taj dijalektalni sloj hrvatske jezične kulture bio mu je prisan, drag, domaći. Svoje iskustvo, spoznaje, dovršenoga jezika u književnosti prenosio je i studentima, domaćima i stranima.

Mladen Kuzmanović je na Fakultetu, kao nastavnik na Kroatistici, predavao hrvatske dijalekte. Predavao je, zapravo, dijalektalnu književnost sa širokoga filološkog aspekta, ali nije bio terenski istraživač. Nisu ga posebice zanimale ni tančine jezikoslovlja (lingvistike). Uostalom, zašto bi svakoga sve zanimalo. Studentima je znao približiti predmet koji je predavao, dapače, voljeli su taj predmet i nosili su stečena znanja kao osobnu spoznaju, koju su usvojili i posvojili, što je za svaku struku veoma važno. Imao je u svom poslu literarne ljubimce koje nije tajio; svi ističu njegovu ljubav i zauzetost za otkrivenje Krležina djela, posebice Balada. S Krležom se nekoliko puta susreo, ali razgovori s velikim književnikom završili su rječkanjem, i razlazom. Manje se ističe Kuzmanovićevo zanimanje za Galovića, i za Matu Balotu, kojega je posebice volio i o kome je sastavio odličan scenarij za obrazovni program Hrvatske televizije. Možda ga je upravo Balota odveo u Istru, koju je na mnoge načine osjećao kao svoj prostor. Nažalost, nismo onoliko puta Istrom proputovali zajedno koliko smo željeli, i koliko smo planirali, ali smo prošli dosta: i Aleju glagoljaša, i Sveti Petar u Šumi, Žminj, Beram, Dvigrad, Kanfanar i još dosta toga. Radi predstavljanja moje monografije o Istri naravno da je došao u Pulu, ali je sve prisutne iznenadio toplinom svojih sjećanja i svojih veza za Istru i za knjigu, o kojoj je govorio s toliko neskrivene simpatije kao da je njegova vlastita.

Otišao je između nas prvi! U mnogočemu bio je prvi, ali u ovome svom odlasku nije trebao žuriti. O nenadanoj i nepredvidivoj smrti često je govorio, u šali, kao o kairosu, sretnom trenutku. Dočekao je tako smrt, ne sluteći kakva je praznina iza njega ostala. Drugima je, veoma mnogima, bio drag prijatelj, meni osobno mnogo više: i prijatelj i suradnik, i savjetnik i suputnik, a veoma često i supatnik. Onaj s kojim sam mogao zajednički uživati u riječima, knjigama, planovima. Zavaravali smo se, od davnih nezaboravnih večeri do današnjega dana, da još imamo dana napretek, vremena da ostvarimo toliko toga što je naša generacija dužna učiniti. Jedan među najboljima je otišao. Za najboljega smo siromašniji.

Josip Bratulić