Marljivi mravi i paunski prinčevi

Marljivi mravi i paunski prinčevi

O manjkavostima kulturne strategije, o bijelim kvadratima i smjernicama neću jer i mimo svoje volje žalostim ljude kojih trude cijenim, ali koje me uvijek iznovice podsjećaju gdje smo i što smo. Ova zemlja imala je uvijek bolju baštinu i bolje ljude nego vlast

Tko su povjesničari umjetnosti? Marginalci u centru? Smetnja manje-više svakoj politici i teret svakoj vlasti. Ali potrebni svojoj zemlji i njezinu najljepšem licu. Među njima najviše je onih koji se strastveno i svim snagama predaju svojim zadaćama. Oni znaju da je kultura održala ovu zemlju i da je baština bolja od svake i najbolje vlasti i samih baštinika. Među njima ima radnika-mrava koji su svoje korake upleli sa svojim sposobnostima, ljubavlju i znanjem, ali i paunskih prinčeva koji umišljaju da rade u mirisnom vrtu lijepih bića, onih koji neumorno tragaju za svojim i zajedničkim licem i cjelovitošću slike, ali i usidjelica koji leže na baštini kao na jajima, koji nikako da se pretvore u piliće...

Slika okupljanja velikog broja stručnjaka u prvi mah izaziva dirljiv privid jedinstva prvih kršćana, i oni koji to podcjenjuju ili ironiziraju, ubijaju ono najbolje u svemu ovome. Jer tu se njedri svijest o očuvanju baštine i svijest o dijalogu ili makar o međusobnoj slozi u ime mnogo vrednijih stvari i mnogo većih koristi. A ako povjesničari umjetnosti boluju od bolesti kao i druge profesije, ne treba preuveličavati ovaj privid sklada. Ova prigoda i daleka obljetnica nedvojbeno poboljšava komunikaciju među kolegama, uklanja i poneki nesporazum ili raspleće čvorovitost ponekoga gropa.

Sljednici jedne discipline nastale zaslugom genijalnih ljudi (Sakcinski, Kršnjavi, Strossmayer i dr.) i nadalje učvršćuju tu joj uvijek nejasnu građevinu, premda su se mnogi, manje ili više, prihvatili njezine gradnje: od najvrlijih umova i biskupa do običnih vjernika stvarajući temelje i pojedinosti, a ponekad i procijepe između teških i dugotrajnih istraživanja i lako pronađene jasnoće.

Ali bilo kako bilo, udovoljava se — doduše presporo — potrebi linearnih i dubinskih spoznaja, plošnih i slojevitih slika koje su još više željeni preduvjet nego cilj dugo očekivane sinteze i cjeline. Pritom vlada prava i lažna urednost, zatvorenost u svoje interne i teško dostupne uvide u građu i svega onoga što se prenaglašeno brani ili kozmopolizmom ili obožavanom mjerom autentičnosti, a zapravo zatvorenosti i uskogrudnosti s alibijima tobožnje specifičnosti.

Prisutno je i ovdje grčevito dokazivanje svojega rada, malo tko citira ili hvali drugoga (ukoliko nije umro), svi započinju iz početka, netko snaži svoju institucionalnu poziciju interesom za područje koje mu je još jučer bilo strano, netko je i bogme uspio u malo vremena izreći more besmislica, a netko bogme ukazuje i na pomanjkanje dobrih kolegijalnih običaja i odgoja. Bilo je ponekad i neočekivanih dramskih naboja, sjeckanja dlake na četvero i šestero (već koliko treba), zaodjenuto u neke teorijske petrifikante i bitumenate, u kategorijalne sustave (objekt subjekt, poruka, primatelj...) Mnogi su došli, samo razvezali svoje kofere, povadili svoje instrumente da obave mjerenja i pokuse, zatvorili torbu i odmaglili ostajući kao i prije samotni i nerazumljivi.

Pripominjale su se i najsitnije delicije svjetskih muzejskih i galerijskih rješenja, i sve to u svijetu siromaha koji je skrpao svoju suvremenu povijest u jednom malom depou i Kulmerovu stanu na nekoliko kvadrata. Govorit će se o potrebi za Muzejom moderne umjetnosti barem jedno desetljeće i na materijalnoj i kulturnoj pustopoljini vaditi jedni drugima mast oko vizija i koncepcija.

Uska mjerica pojmova

Stoga uz napor da se dokuči, upozna, istraži i protumači svijet vidim i one, srećom malobrojne, kojima je svijet umjetnosti, pretvoren u model ili teoriju, koji im je usprkos spravama za točna mjerenja i uskim napravama za bogati i široki svijet, već izmaknuo na samom početku. Sve je stalo u usku mjericu njihova pojma, termina u znanost bez životnog soka, bez drhtaja strukture u pojmovne pržune bez srha spoznaje koja dolazi skromnošću i genijalnošću ljudi u najboljoj vjeri da znanje, ali i ljubav za predmet svoje ljubavi oplođuje činjenice i njedre brojne koristi ukoliko idu uz moć povezivanja prividno udaljenih stanja, što možemo mirne savjesti zvati sintezom ili barem — čežnjom za njom.

Osobno nisam sudjelovao, premda sam imao nakanu, reći da Fernkorn i Rendić nisu loš nego solidan početak našega kiparstva da Kršnjavi nije konzervativan ni nekonzervativan nego jedino moguć, da je humanistička tradicija ili kult antičkog ideal ne samo hrvatske umjetnosti 19. stoljeća, da su Frangeš, Čikoš ili Vidović posve u obzorju europskih strujanja (simbolizma, impresionizma...) i da se treba okaniti podcjenjivanja ili precjenjivanja naših dometa i uspjeha; tada i sada. Čega ima ima, čega nema — nema.

Posebice me zanimala, po naravi interesa, zbirna slika našega modernoga kiparstva u smislu nacrta koji je kolegica Ivanka Reberski dala za modernu povijest slikarstva, u zrcalu povijesnoumjetničkih istraživanja, unutar stilskih, morfoloških i kronoloških okvira. I kako je vidljivo da Čikošev simbolizam nije samo analogan nego i vrijednosno superioran rješenjima njegovih europskih kolega, vidjelo bi se da je Frangešov simbolizam (uz Bistolfijev) najsretnije mjesto europskog simbolizma i impresionizma ili da je Meštrovićevo mjesto, uza sve dubioze, dobrim dijelom europski utemeljeno. Pa malo je primjera poput Zdenca života ili reljefa Filozofije... Trebalo bi ovdje naposljetku izmjeriti ulogu politike i — slikovito rečeno — razdvojiti Vidovdanski hram od Kiparstva ili Musu Kesendžiju od Joba.

Zanimljiva bi (mi) bila i tema koja bi se bavila poviješću ujedanja u Hrvatskoj (od Kršnjavoga preko Matoša do novijeg doba) i svih onih pljuvanja koji se samo u nas zovu polemikama i ustvrditi stvarne štete koje su ti prijepori učinili hrvatskoj povijesti umjetnosti i kulturi općenito. To nisu bile estetičke raspre ili različita mišljenja, nego žalosni poslovi koji su u danim ideološkim ili političkim konstelacijama marljivo radili i o nečijoj glavi!! Tema može biti i otvorena ili prikrivena nesnošljivost među kolegama, u prošlosti i sadašnjosti, pomanjkanje ne samo dobronamjernosti nego i pristojnosti bez dara milosti slušanja drugog i drukčijeg.

Jer pomanjkanje razgovora, sklonost podcjenjivanju tuđeg truda, pomanjkanje zajedničkog rada oko nekih pitanja, problema, tema ili dubioza (primjerice poput Instituta za povijest umjetnosti) vidljivo je. A najpozvaniji, odnosno onaj koji razrješuje kesu, morao bi jednom reći: idite k vragu s monografijama svojih prijatelja i suvremenika (tu nisam ni ja bezgrešan). jer niste učinili knjigu o Babiću, Trepšeu, Varlaju, nemate sinteza, ni kako-tako sređenu povijest umjetnosti po kriterijima nekih urednih zemalja koje su svoje nosivo stupovlje davno uspravile pa im danas samo dodaju dijademe i urese i — slikovito rečeno — kite mladu za svadbu.

Nedostaje ta strategija i potom potpora pravim programima, osmišljena politika koja će znati prioritete i gdje će sve teći po razlozima važnosti i vrijednosti. Jer u zajedničkoj je škrabici sudbina i obnove Dubrovnika i Slavonskog Broda, hladnog i toplog pogona ustanova, ljudi, uredskih papira i stolica i svima se daje pomalo (ni živjeti ni umrijeti) bez prioriteta, kriterija ili odluke da se glavnim zadaćama zadaju rokovi i bolji uvjeti, te da se tako jasnije zacrta slika hrvatske umjetnosti.

Gdje su kamere?

Prostor je umjetnosti beskonačan, teme neizbrojive, pristupi raznovrsni. Stoga je i ovaj kongres pokazao svoje najbolje lice. Odaziv muzealaca, konzervatora, teoretičara i kritičara bio je primjeren. Samo je u svemu pomalo čudilo preveliko naricanje i žal za televizijskim kamerama, što je posebice od uglednoga kolege i prijatelja (jednoga od najzaslužnijih za ovaj kongres i prigodu) bilo opetovano apostrofirano. U zemlji s pola milijuna nezaposlenih i još toliko skoro-pa-gladnih vijest o ovom kongresu nije (im) baš najpreči lijek ili neka radost. Katedrala duha imala je i veće sramote na svojoj biografiji. Stoga i naglašeno isticanje čarobne kamere koje ima-nema znači — uz uvažavanje moćnoga medija — pomalo oduzimati značenje sebi. A prijedlog da se položi i neka prisega nije bez etičke supstancije, ali može postati najpotrebnija onima koji i profesionalni i stručni moral i prisegu shvaćaju ceremonijalnim dodatkom ili komadićem teksta. Donkihotizam brojnih kolega posve je primjeren svakoj zakletvi, koja bi za neke bila samo dekorativno slovo. Možeš se ti, uostalom, zaklinjati u sve i najveće svetinje svijeta, ali moral imaš ili nemaš.

Bilo kako bilo oni ostvareni i neostvareni, samorealizirani i nerealizirani našli su komadiće svoje prilike. Mnogi su nepriznati od drugih, nepročitani od drugih, nepotvrđeni od drugih i nakon ovoga postali manje osamljeni u svojim nakanama, ili su se iznovice vratili u zaštitnička gnijezda svojega muzealnoga, galerijskoga konzervatorskoga i cehovskoga zaštitničkog kruga iz kojega su načas provirili. A brojni ostaju nedvojbeno divno i uspješno zaneseni svojim zadaćama.

O manjkavostima kulturne strategije, o bijelim kvadratima i smjernicama neću jer i mimo svoje volje žalostim ljude kojih trude cijenim, ali koji me uvijek iznovice podsjećaju gdje smo i što smo. Ova zemlja imala je uvijek bolju baštinu i bolje ljude nego vlast. I ovi ljudi i ovaj kongres, uza sve nedostatke, ukazuje na entuzijazam, na sponzorstvo svoje kulturne baštine i sadašnjosti. To potvrđuju ljute bitke s lijevim i desnim primitivizmom, cokulama svih boja, a više nego skromna škrabica, skromni ili nikakvi honorari, kao i svi entuzijazmi rađeni na kruhu i vodi i na izvana krhku, ali iznutra čvrstu materijalu ljubavi

Taj sok kola, eto, sto pedeset godina!

Tu, doista, samo neki ljudi valjaju.

O svemu drugome ne treba mnogo govoriti.

Ive Šimat Banov