Lumiereovi tragovi

Lumiereovi tragovi

Daleko bi nas odvelo raspredanje o tradiciji hrvatskoga filma, o njezinu postojanju ili nepostojanju, o gotovo stalnu naporu da se zatomi, uguši... Pa premda znamo da svaka tvrdnja tek postavlja i otvara niz novih upita, pojednostavnimo stvari do kraja, pa tek ustvrdimo: za razliku od takozvanih profesionalaca takozvanim amaterima bilo je dopušteno, ili barem dopuštenije, poštovati tradiciju.

Ono pak što se čini vrlo zanimljivim u postojećoj postavi stvari jest očekivanje da se tim dopuštenjem neće odveć koristiti. Jer amateri su inovatori, istraživači, formalisti i zezanti, fućka se njima za ono što je bilo jučer, prekjučer... Kakva zabluda! Ne biste vjerovali koliko je kriva predrasuda da su amateri ignoranti: u amaterskim se krugovima itekako, naime, vodi računa i o datumima i o kontinuitetima, o otkrićima, nastavljačima, prožimanju... Amaterskom filmu nisu strani citati, divljenja, darovi, posvete... Raspon uvažavanja vlastite prošlosti vrlo je širok: od nježno suptilnih, ali i najizravnijih utjecaja koje su na različite naraštaje činila djela snažnih osobnosti poput Pansinija, Gotovca ili Martinca pa sve do postojanja (prije ADU) nepostojeće Akademije za izučavanje malih tajni male i velike filmske kamere, čiji je nikad postavljeni dekan Okti Miletić odgojio generacije i generacije filmskih fantasta i perfekcionista. Amaterski je film vjerovao i vjeruje svojim korijenima. Uvažava svoje početke i nerijetko su upravo oni i svojevrsna inspiracijska podloga novih traženja...

Od uvažavanja pak vlastite tradicije pa do prava, i moralnog i filmskog, da se poziva i na svjetsku tradiciju filma — mali je korak. I on neće djelovati ni ishitreno ni neprimjereno narcisoidno, ali ni provincijalno iskompleksirano. Ne, to će biti posve normalan, gotovo samorazumljiv susret, razgovor i dogovor hrvatskoga i svjetskoga filma. Za razliku od mnogih epigončića u profesionalnom filmu koji pod utjecajem vid'li konja pa i oni digli nogu, amateri su neiskompleksirani, ravnopravni, samozatajni, a superiorni.

Treba li sve što govorim potkrijepiti primjerima? U redu, spominjem dva (nipošto jedina) filma iz amaterske baštine koja se pozivaju na tradiciju filma, znalački rafinirano, autorski prepoznatljivo, čak i originalno. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o referencama na ishodište, replikama i asocijacijama na ništa manja no Lumierea!

Ulazak vlaka

Godine 1981. Marijan Hodak radi film u proizvodnji Kino kluba Zagreb Izlazak radnika iz tvornice i ulazak vlaka u stanicu: osam minuta, dva ili možda ipak tri kadra, remek-djelo! Iz naslova je već vjerojatno jasno da Hodak zajedno sa svojim sjajnim snimateljem Zdenkom Mihaljevićem parafrazira, varira osnovni motiv dvaju najranijih filmskih zapisa, možda najpoznatijih Lumiereovih filmova-kadrova, spaja ih u jedan film. Iskorištava za svoju ideju blizinu tvornice željezničkoj postaji. Dočekuje radnike na izlasku iz tvornice, prati ih do ulaska vlaka u postaju. Fascinantan je taj razgovor s poviješću, fascinantan je timing unutar kadrova, zadivljuje kako jedan mitski filmski prostor tako iskreno dočekuje drugi, jednako mitski, a između se bezbolno i opet iskreno događa i cijeli autentični dokumentarac. Film je to koji skromnoga Marijana Hodaka svrstava među prvake.

Ulazak tramvaja

Godine 1995, četrnaest godina poslije, nemirni Milan Bukovac, pouzdavajući se u pionirsku upornost pokojnoga Drage Dopplera, radi u produkciji Autorskog studija film Back home. I opet svojevrsna referenca na Lumierea, možda i na Hodaka, i opet osam minuta, i opet — remek-djelo! Ovdje je riječ o Ulasku tramwaya na stanicu, što vidimo na okretištu Mihaljevac u Zagrebu, a da ne bi bilo zabune, potvrđuje nam to i slikom i riječju sam Drago Doppler, lupajući zvučnu klapu dlanom o dlan i govoreći citirani tekst, naime: »Ulazak tramwaya u stanicu, četvrti put«. Ponavlja se taj kadar desetak puta, svaki put za nijansu bliže, krupnije... Fina Bukovčeva ideja i Dopplerovo izvrsno laboratorijsko-sineastičko umijeće i majstorstvo!! I baš lijepo od Bukovca što je pozvao upravo legendarnoga Dopplera da lupa tu klapu. S vremenom, u kasnijim repeticijama, Doppler se gubi, izgubio se i njegov glas, i kad ostanemo, povećanjem, u jedva razaznatljivim naznakama zbivanja, u mogli bismo reći apstrakciji, pojavi se, završno i zaključno, mudro, pogodite što? — Lumiereov Ulazak vlaka u stanicu. U ciglih osam minuta, a ako mi dopustite malo esejističke slobode u interpretiranju: cijela povijest i umjetnosti i čovječanstva...

Zoran Tadić