Krleža u sjeni Terezije

Govor na predstavljanju knjige Krleža u sjeni Terezije na tribini Kajkavskoga spravišča, 13. travnja 2000. (tekst sastavljen prema tonskom zapisu)

Mrzim javne nastupe i jako sam se nećkao oko ovog predstavljanja, zbog toga što je knjiga vani već dvije godine, zato što je rasprodana i ima svoj život, koji nije više moj život, zato što u te dvije godine o toj knjizi nije napisana ni jedna rečenica, što sam ja shvatio kao konvenciju, koja se mora prihvatiti takva kakva jest. No, kada mi je kolegica Božica Pažur rekla da će ovaj sastanak voditi Joža Skok, odmah sam pristao. Sa Skokom me veže krasno prijateljstvo s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta. U isto vrijeme na tom odsjeku bila su dva kajkavska fanatika, dva čovjeka koji vole isto i bave se istim. Prema svim zakonima hrvatstva tu bi trebala nastati velika svađa, veliki prijepori, velika konkurencija. Rekao bih da je boravak Jože Skoka na Odsjeku za kroatistiku jedno od mojih najdražih razdoblja na tom odsjeku. Joža i ja uživali smo jedan u radu drugoga, rezultate onoga drugoga dočekivali smo s najvećim mogućim uvažavanjem i veseljem. Nikad nisam osjetio Jožu Skoka kao konkurenciju, iako su njegove stvari bile uvijek takve da sam dugo vremena o njima mislio, nešto sam o njima napisao i u ovoj knjizi. To je čovjek brojnih znanstvenih i ostalih vrlina i zbog njega sam tu.

Svi mi koji sjedimo ovdje izrasli smo uz izdanja Matice hrvatske i otkad pišem htio sam da mi Matica objavi knjigu. Mislim da je san svakog Hrvata da mu Matica izda knjigu. Kad mi je Jelena Hekman rekla da je zainteresirana da se objavi Krleža u sjeni Terezije, a to je na neki način zaokružilo moje bavljenje Krležom, bio sam vrlo sretan i htio bih joj ovom prigodom javno zahvaliti za sve što je učinila za moju knjigu i za mene. Bez nje ove knjige ne bi bilo. Mislim da se Krleža događa ili ne događa kao srednjoškolska ljubav. Krleža je ljubav iz najmlađih dana ili mržnja iz najranijih dana. Prošle sam godine u »Vijencu« objavio nekoliko tekstova iz mog djetinjstva u Zagrebu i nisam uopće zapazio da je u svakom od tih tekstova bilo i nešto Krleže. Jedan mi je čovjek rekao da su mu ti tekstovi jako zgodni i da ih rado čita, »ali kog vraga svaki put uplećem Krležu«. Rekao sam mu da je njegovo pravo da ga ne voli, kao što je moje da ga volim.

Moje bavljenje Krležom počelo je nešto ranije nego što je sedamdeset i druge godine izašao Rječnik i komentar Balada, no to je bio moj pokušaj, moja mladenačka iluzija da dođem do ruba Balada, da pokušam objasniti Balade u totalitetu. Taj posao trajao je nekoliko godina, a prije završnoga oblika bilo je i konzultacija s Krležom. Imao sam sreću u životu da sam došao do tog čovjeka, da sam s njim provodio večeri i večeri uz Balade i taj rječnik. Vrlo je često znao reći: »Ne znam, ne sjećam se, nemoj me gnjaviti, idi k vragu«

Kad sam završio to djelo, koje je bilo namijenjeno u prvom redu ljudima koji čitaju Balade, ljudima koji žele čitati, studentima, shvatio sam da je to što želim nemoguće, da Balade nije moguće na taj način objasniti, ali sam želeći to učiniti zapravo popunio rječnički fundus Krležinih tekstova. Žao mi je da u vrijeme kad sam radio Rječnik nisam poznavao djelo učitelja iz Samobora, Milana Langa, čovjeka iz nekog drugog vremena, koji je ostavio fascinantan opus. On je napravio monografiju o Samoboru, neusporedivu sa svim onim što mi danas radimo. Nema travke, nema običaja, nema predmeta, nema ničega u Samoboru što Milan Lang u toj monografiji nije nabrojao, opisao i objasnio. Maja Bošković napisala je sjajan tekst u »Forumu« i otkrila Langa, tako smo ga svi počeli čitati. Krleža je čitao Langa. Kad smo se ganjali oko naziva cvijeća, oko svih tih termina, šutio je kao zaliven, nije ga spomenuo. Krleža je imao razdoblja povučenosti kad nije htio govoriti i razdoblja kada je govorio previše, kada nas je odvodio na stranputice.

Druga knjiga, Kerempuhovo ishodište, objavljena je 1975. Kad je ta knjiga izlazila, ja sam već bio na drugom kolosijeku. Naime, negdje početkom osamdesetih počinje moja ozbiljna sumnja u vjerodostojnost možda najčarobnijega Krležina teksta, Djetinjstva u Agramu, uz Davne dane za mene najvažnijega Krležina rada. Tada ja još priznajem konvenciju bake, da je ona zapravo stara mama Balada Petrice Kerempuha. Potkraj 1986. bili smo svi zajedno u NSK na simpoziju posvećenu pedesetogodišnjici Balada. Imao sam tada referat Terezija Goričančeva i Balade Petrice Kerempuha i tu sam izrazio prvu sumnju u taj lik kao u stvarnu dokumentarnu činjenicu. Dakako da ta osoba postoji, ali osoba koja je opisana u Djetinjstvu u Agramu bila je isto toliko literatura kao i Leone Glembay. Htio sam tu tvrdnju i tiskati pa sam u »Oku« u siječnju 1987. objavio tekst koji se zove Djetinjstvo kao namjerna varka s podnaslovom Je li Terezija Goričanec stara mama Balada Petrice Kerempuha. U tom sam tekstu napisao da u to ne vjerujem.

Godine 1991, nakon izlaska iz bolnice, nakon vrlo ružna iskustva koje je bilo vrlo blizu umiranja, započinjem pisati i nakon pet godina objavljujem knjigu u kojoj vjerujem da sam pokazao da je Terezija Goričanec jedan od najvažnijih literarnih fenomena Krležine galerije likova. To djetinjstvo — koje je opisano u Krležinu najtežem životnom razdoblju, usred Drugog svjetskog rata, u doba Staljingradske bitke, u vrijeme kad se rat lomi, Krleža je u totalnoj izolaciji, odbačen slijeva i zdesna, u Zagrebu četiri godine nitko nije nazvao njegov telefonski broj, nitko mu nije napisao pismo, ni sa kim ne razgovara, očekujući da ga ubije jedna ili druga strana — on je poklonio sebi, darovao si je jedino što si je mogao darovati, a to je podrijetlo. To je podrijetlo u njegovu životu uvijek bilo pod upitnikom i o njemu se uvijek šaptalo iza njegovih leđa, dok se kao dječak pojavljivao u gornjogradskim salonima. Krleža je uvijek imao sreću da bira obitelji višega društvenog položaja, obitelj Arko, industrijalce, obitelj Strozzi, ljude iz najviših zagrebačkih umjetničkih krugova. Krleža 1942. piše čudesan, predivan tekst o svom ministrantskom djetinjstvu, o svom odnosu prema Crkvi i prema Bogu, o svom djetinjstvu, o svojoj baki, veoma uvjerljiv tekst, koji izlazi tek 1952. nakon što je osnovao Leksikografski zavod.

Krleža je bio fascinantna osoba, čovjek totalnog protuslovlja, koji je strahovito volio časti, ali koji nikada, ni uz najveće ovacije njegovim dramama nije izašao pred zastor. Bio je čovjek besprijekorna pamćenja. Sjeća se detalja svakog dana svoga života i piše o tome. Kad smo razgovarali o njegovu posjetu Dolini lavova u Baldeku, gdje je bio s Josipom Brozom, zapisao sam podatke kojima me zasipao. Kad sam došao kući, uzeo sam enciklopediju, počeo kontrolirati podatke, i sve je bilo točno. No, kada Krleža u Djetinjstvu u Agramu govori o Tereziji Goričanec on griješi za deset godina od trenutka kad je ona postala udovica. Dakle, neke stvari škripe. Terezija Goričanec umire u Varaždinu 1923. u osamdeset i šestoj godini, u trenutku kad je Miroslav Krleža etabliran, a on o tome nije ostavio ni jedne rečenice. Ako je ona bila toliko važna u njegovom životu kao što je napisao u Djetinjstvu u Agramu, njezina smrt bila bi za njega vrlo dramatična.

O Krleži nam mnogo može reći Eliza Gerner, velika glumica, prvakinja HNK u Zagrebu, koja je bila udana za dva muškarca vezana uz Krležu. Prvi je Tito Strozzi, najintimniji Krležin prijatelj, koji je s njim odrastao, u čijoj je kući Krleža napisao svoj prvi tekst koji je izvođen. Drugi je bio Milan Arko, sina Milana Arka s kojim je Krleža bio u kadetskoj školi u Pečuhu. Prema svjedočenjima obitelji Arko i obitelji Strozzi u vremenu od 1902. do 1903, kad je Krleža prema svojim svjedočanstvima proveo godinu dana sa svojom bakom, on je tada u stvari pobjegao u kuću Arko. Krleža je tri puta u životu bježao. Prvi je bijeg u kuću Arko, u kojoj je bilo petero djece, koja je bila topla i zanimljiva kuća, u kojoj je otac djeci kupio cijeli inventar propalog cirkusa. Djeca su se igrala cirkuskim rekvizitima, u iluziji prostora, u svojevrsnom malom teatru. Drugi je bijeg u kuću Strozzi, koja je bila totalno kazalište, gdje susreće ljude koje je gledao u gledalištu, sjedi s Titom Strozzijem u HNK-u i sluša probe njegove majke, najveće tragetkinje slavenskog juga, a treći bijeg je bijeg u Pečuh. Dakle, doba u koje Krleža smješta baku vrijeme je njegova bijega u kuću Arko. Dio moga rada na knjizi sastojao se u detektivskom ispitivanju godina. Morao sam pokušati rekonstruirati Krležin život u tim mjesecima.

Krleža surađuje s Titom Strozzijem od najranijih dana. Tito je nosio atribut krležijanskog glumca, čovjeka koji je njegove role tumačio iz svog obiteljskog salona. Nakon što je umro Tito Strozzi, ni jedan glumac HNK ne zna nositi frak. Frak se nosi bridom ramena. Nedostatak urbanosti u hrvatskom teatru katastrofalan je. Veliki krležijanski glumac Rade Šerbedžija na sceni pije viski iz čaše za gemišt. Mi više ne možemo napraviti prave Glembajeve jer više nema glumaca koji znaju nositi frak, nema glumica koje znaju nositi toaletu i jesti za stolom kao ondašnja gospoda. Krleža ima glumca iz svoje najveće intime, s kojim je odrastao, s kojim je radio svoje prve predstave, s kojim je razgovarao, s kojim je išao u gimnaziju, koji je isto tako htio napraviti oficirsku karijeru, ali je zbog kratkovidnosti bio eliminiran s natječaja u Puli, koji počinje igrati njegove najbitnije uloge. Kada dolazi do obnove HNK, do novog jubileja, taj isti Tito Strozzi bio je izbačen iz postave. Strozzi kaže: ako igra Bela Krleža, onda mogu i ja, koji sam njegova generacija, igrati Leonea. No, Strozzi ne prolazi. Konačno, njegov veliki jubilej bio je izbačen iz HNK i odigrao se u Komediji. A riječ je o čovjeku koji je pripadnik prve hrvatske kazališne dinastije, sin Marije Ružička–Strozzi. To je fantastična epizoda, tipično hrvatska. Marija Ružička–Strozzi piše sinu Titu Strozziju, koji je po ocu firentinski markiz, a po majci Moravac, koji u Beču studira povijest umjetnosti i želi ostati tamo, gdje ima fenomenalne uvjete, na njemačkom: »Ali ti si, Tito, Hrvat i ti kao Hrvat imaš dužnost prema svojoj naciji i moraš se vratiti u Zagreb.« Krleža nije u ta dva slučaja, u slučaju Glembajevi i slučaju Strozzijeva jubileja, htio intervenirati. Tito Strozzi umire dan nakon svog velikog jubileja u Komediji, dok je birao cvijeće koje će odnijeti svojoj mami na grob, pada u to cvijeće i umire. Strozzi je mrtav donesen u HNK i cijeli književni Zagreb bio je oko kazališta da dočeka Miroslava Krležu da se pokloni Titu Strozziju. Krleža nije došao. Nisam imao petlje pitati Krležu zašto, ali siguran sam da je tog dana bio najosamljeniji čovjek na kugli zemaljskoj, tog dana u HNK-u ležao je dio njega koji je možda bio najbolji.

Vraćajući se na Tereziju Goričanec, napominjem da ona odlazi u Pariz 1902. Krleža je devetogodišnjak u trenutku kad baka izlazi iz njegova života. Nakon toga slijedi njegovo izbacivanje iz gimnazije, zatim odlazak u Pečuh, u kojem je zapanjujuće brzo naučio mađarski, nakon toga Prvi i Drugi svjetski rat, svi časopisi, »Plamen«, »Danas«, »Pečat«, »Forum«, cijelo to golemo djelo, i sad bi trebalo vjerovati da su sve te godine usprkos svemu što se dogodilo, rečenice koje je Terezija Goričanec izgovorila 1902. ostale netaknute i do kraja jasno zabilježene. Jedan naš dragi prijatelj iz Čakovca koji je objavio Krležinu geneologiju pokazao je da je Krležina baka bila rođena u Čakovcu, a u Varaždinu je bila sluškinja u gostionici koje čak nije ni bilo na popisu tadašnjih varaždinskih krčmi. Osoba koja je u to vrijeme rodila desetero djece, a nije umrla od sepse u okolnostima u kojim su se tada rađala djeca u Hrvatskoj čudo je Božje. Ali ta osoba nije mogla čitati rječnike i druge knjige jer se borila za svaki komad kruha, a nije bila udata jer nije bilo novca za ženidbu. Prvih šestero djece, među kojima je i Krležina majka Ivka Drožar, izvanbračno je. To je situacija u kojoj se ta žena našla s desetero vlastite djece i dvoje iz prethodnog muževa braka. Muž joj je nepismen, u trenutku kad umire ona je u četrdesetoj godini. Kad su se vratili sa sprovoda, našli su kuću i sve u njoj izgoreno u požaru. Ta osoba, koja se tako krvavo borila za svaki dan, nije se mogla baviti tananim lingvističkim analizama, nije imala uvjeta da pročita bilo koju od knjiga koje su u njezinu rječniku prema Krleži postojale. Kad se usporedi ono što je ona navodno govorila Krleži 1902. i 1903. i kad se uzme u ruke fascinantna knjiga Ivana Belostenca Gazophylacium, s čudesnim natuknicama o Bogu, vinu i kruhu, kada se Djetinjstvo u Agramu, dakle čita s tim znanjem, onda vidite da je genijalni Krleža, oblikovao Terezine rečenice pomoću Gazophylaciuma.

Svi mi posežemo za literarnim kad govorimo o svojim precima. Jesu li naši preci zaista ono što mi danas o njima govorimo ili su vremenska distanca i ljubav koju prema njima gajimo učinile da pozlata s njihovih ramena padne i po nama? Godine 1942. Krleža je na oštrici noža, odbačen od svih, on u tom trenutku zaista ne zna da li će ga partizani ubiti kao psa kad uđu u Zagreb, u partizane se ne smije vratiti jer to znači automatsku smrt Bele i Đ ure Vranišina, koji ga štiti. Prema tome, osuđen je da bude u tom ratu. Kada partizani ulaze u Zagreb, Krleža ih ne dočekuje. On izlazi iz ilegalnosti u trenutku dok u grad dolazi Josip Broz. Prva stvar koju je Josip Broz pitao kad je izašao iz auta jest: »Gdje je Krleža?« U tom trenutku Krleža može izaći van, ali još nije siguran, jer ni Broz nije siguran. Drugo izdanje Balada iz 1946. govori o nesigurnosti i Brozovoj i Krležinoj. U tim Baladama, koje su prvi put kompletne, objavljene su trideset i četiri pjesme, a ne trideset kao u ljubljanskom izdanju, za koje moram priznati da mi srce krvari što su objavili Slovenci, a ne mi, jer to je jedna od najljepših europskih knjiga između dva svjetska rata.

Sve što je moglo mirisati na sukob sa SSSR-om i Staljinom izbačeno je: Volga, arhimandrit. Postoje ozbiljna svjedočanstva o tome da je postojao čovjek koji je bio određen da ga ustrijeli kad dobije znak. Nesigurnost traje od početka tridesetih godina, započinje sukob na književnoj ljevici i traje do smrti svih sudionika tog sukoba. Svi ljudi koji su ulazili u Zagreb 1945. traže krv. Krleža se u toj gluhoj situaciji oprašta od života. Godine 1942. piše sedam dnevnika, od kojih neki obrađuju iste dane. Jedan je od tih dnevnika Djetinjstvo u Agramu i Krleža tu sebi samom daruje pretka, nekog iz koga je on nastao, daruje si jezik iz kojega su nastale Balade. Balade nastaju šest godina prije Djetinjstva u Agramu. Ako je Terezija istina, onda su Balade jeka, a Krleža šest godina nakon jeke piše izvor zvuka. To je tipična krležijanska situacija, o kojoj on govori jako mnogo, ima vrlo čudesne tekstove u toj najčudnijoj, najmračnijoj, ričardovskoj sceni, o danima iz 1942, o svojoj totalnoj osobi, kada razgovara samo s gospodinom kojeg zove Elezović, za kojeg kaže da je remontna frankovska kobila, koji napada biskupa Strossmayera s pozicije s koje ga Krleža napada u Baladama. Sad je druga situacija, on ima svoje protuslovlje, brani Strossmayera i po prilici osporava sve svoje teze iz Balada, da je upravo ono što je on u Baladama nazvao duševnim sladoledom, Akademija, da su to neki pozitivni zakoni, da je biskup radio ispravno...

Godine 1939. u »Pečatu« Krleža piše tekst protiv Partije koji objašnjava književni sukob na ljevici, u kojem nabraja više imena, a najvažniji su Belostenec i Habdelić i njihovi rječnici. Godine 1951. daje intervju predstavnicima štampe i radija o osnivanju Leksikografskog zavoda i govori da je naš leksikografski pothvat počeo od Belostenca i Habdelića, pavlina i jezuita, što je vrlo smjela izjava. Za njega su važni i Jambrešić-Sušnikov rječnik, važan je Lang, a na tom istom planu nije zanemariv ni Frankopan i cijeli jezik mađarskog kruga. Kad 1975. izlazi moja Antologija kajkavske lirike, odlazim Krleži, koji je knjigu u mjesec dana proučio, a zapeli smo na Domjaniću. Rekao sam mu da mislim da je Domjanić dobro prezentiran, a slučajno sam pronašao pjesmu koju nitko prije mene nije uzeo za antologiju, čudesnu Črni metuli. Rekao je da je to predivna pjesma. No nije htio priznati svoju grešku iz 1934. i to zabilježiti.

Pisao sam u »Vijencu« posljednje godine dosta tekstova autobiografskog karaktera, o svom djetinjstvu u Zagrebu, u kojem opisujem dio Zagreba koji poznajem, od Međašnog placa do Bukovačke ceste, od Petrove do štreke vlaka, obrtnički Zagreb, Zagreb prizemnica i jednokatnih kuća, koji Krleža nije volio. O tome sam se s Krležom jako mnogo sporio, a u tim se svojim tekstovima ja ponovno vraćam kajkavskom.

Mladen Kuzmanović