Krive računice

Plaća li država uistinu 6000 DEM po gledatelju?

Iznimno slab posjet pulskom pobjedniku Polaganoj predaji Brune Gamulina, koji je u Zagrebu vidjelo manje od tristo gledatelja, pokazao se zahvalnim povodom za medijski linč. Tako je »Večernji list« zaokruživši brojku gledatelja na dvjesto i uzevši prosječnu cijenu hrvatskog fima od 1 200 000 DEM izračunao da država preko Ministarstva kulture (novcem poreznih obveznika) plaća za svakog gledatelja 6000 DEM, a uz to i prepričava neprovjerenu činjenicu kako je redateljev honorar iznosio 180 000 DEM. »Hrvatsko slovo« je iz tog teksta preuzelo izjavu povjerenika za film dr. Ante Peterlića da nije izabran da vodi računa o publici i stavilo je u kontekst svojega negativnog stajališta prema aktualnoj vlasti, dok je u jednoj od emisija HTV-a izraženo čuđenje kako naši filmaši nisu sposobni naučiti ni temeljne pojmove filmske dramaturgije kojima bi se (po ugledu vjerojatno na Amerikance) tako jednostavno riješio problem praznih dvorana. Naravno, legitimno je pravo i novinara i filmskih kritičara da o svakoj pojavi, pa tako i o ovom zasigurno tužnom trenutku hrvatskoga filma iznesu svoje mišljenje, no ono bi ipak trebalo polaziti od činjenice, a ne od puke želje za senzacijom, što je nažalost danas prevladavajući trend u našem novinstvu, koje ni o čemu što ne pridonosi senzaciji ne zna i ne želi ništa znati, a toga je u ovom napadu nezanemarivo mnogo.

Napuhane senzacije

Ponajprije, što se tiče troškova proizvodnje i broja gledatelja — oko polovice tih troškova podmiruje HTV (kao raritetni svjetski primjer koproducenta koji nema utjecaja na izbor projekta), tako da nisam siguran kako spomenutu svotu doista izdvaja Ministarstvo kulture. No, kada bi to i bilo točno, broj gledatelja bitno je drukčiji kada se pribroji poprilično ispunjena Arena na Pulskom festivalu i ponešto gledatelja u ostalim gradovima, te ih ukupno u Hrvatskoj zasigurno nije bilo manje od četiri tisuće, što bi već značilo da bi brojka od 6000 DEM po gledatelju spala na barem tristo, a to bi za senzacionalistički naslov ipak bilo premalo. Konačno drukčiji okvir čitavoj priči mogla bi dati činjenica da kao uzor mamca za publiku — američki blockbusteri koji su u Sjedinjenim Državama zaradi i i više od sto milijuna dolara ponekad u Hrvatskoj imaju manje gedateja od Polagane predaje (poput primjerice Air Force One kojeg je vidjelo nešto više od dvije i pol tisuće gledatelja), što dakle govori više o situaciji prokazivalaštva u vremenu u kojem kino definitivno više nije najjeftinija pučka zabava, nego o negledljivosti hrvatskoga filma. A ta se slika potpuno mijenja ako u gledatelje pojedinoga filma pribrojimo i televizijsku publiku (koja je uostalom sigurna da će se film na malim ekranima pojaviti već i zbog činjenice da ga je korpoducirala HTV). Tako je film koji se prije spominjao kao najmanje gledan u kinima — Garcia Dejana Šorka imao na televiziji (kao i većina ostalih hrvatskih filmova) gledanost znatno iznad 30 posto, što će reći oko milijun gledatelja, pa se s priličnom vjerojatnošću može pretpostaviti da će slično proći i Gamulinov film.

Što se pak basnoslovnoga honorara tiče autori u »Večernjem listu« spominju doduše energičan redateljev demanti (»kao da je dvostruko manji«, u što oni zapravo ne vjeruju). No, Gamulin je u Puli tvrdio da je riječ o mnogostruko manjem honoraru (ako me sjećanje ne vara, o 10 posto navedene sume), te da se to može provjeriti u postojećim ugovorima, koje je on spreman staviti na uvid. Zašto to autori teksta nisu zatražili kada su već razgovarali s Gamulinom (jer bi njegovo odbijanje zasigurno bila senzacija koja bi odgovarala njihovu tekstu), nije teško pogoditi.

Nezainteresirani produceti

Slično je i s Gamulinovom i Peterlićevom izjavom kako nije njihova zadaća da se brinu o gledanosti filma koje su predstavljene (posebno posljednja u »Hrvatskom slovu«) gotovo kao neka vrsta privrednog kriminala. Činjenica je međutim da veliki broj filmaša ne samo u nas nego i u svijetu ponajprije želi ostvariti svoju autorsku viziju, dok se producenti brinu o tome hoće li ona biti privlačna za publiku. Većina naših producenata međutim tek prikuplja novac od Ministarstva kulture i HRT-a da bi njime snimila film, ali i naplatila svoje usluge, tako da ostvaruju zarade već u trenutku kad je film dovršen, pa se tako dugo dok oni neće riskirati makar i nevelik dio vlastitih sredstava (a to je tema o kojoj sam već iscrpnije pisao u »Vijencu«) ne može očekivati promjene u odnosu na gledanost hrvatskih filmova.

Što se pak izjave dr. Peterlića tiče, manje je važno da se ona iskorištava kao ubod protiv sadašnje vlasti i samog povjerenika za film na primjeru filma za koji je u svojim posljednjim danima sredstva odlučila dati prethodna vlast. S tom odlukom dr. Peterlić nije imao ništa. U svim zemljama u kojima država pomaže filmu (sredstvima poreznih obveznika), ne pomaže najgledanije nego najvrednije projekte te za takve odluke traži mišljenje vrhunskih znalaca filma, a da je dr. Peterlić takav teško će moći osporiti i oni koji se neće složiti s nekim njegovim odlukama.

I na kraju — kada bi bilo moguće jednostavno naučiti kako napraviti dobar ili barem širokoj publici zanimljiv film, ne bi broj loših filmova u svjetskoj (uključujući i američku) kinematografiji nadmašivao broj dobrih, pa čak i prosječnih, jer je teško povjerovati da je bilo kojemu filmašu nakana napraviti slabo ostvarenje i da se ne bi potrudio naučiti kako napraviti dobar film. Takva apsurdna stajališta o jednostavnom putu do dobra filma podsjećaju me na anegdotu o Staljinu, koji je, navodno, svojedobno pitao koliko se u SSR-u godišnje proizvodi igranih filmova, a kada mu je kazano oko 150, pitao je koliko je odličnih među njima i odbio odgovor — pet. Na to je zapovijedio da se sljedeće godine snimi samo pet odličnih filmova, no dakako ni jedan od njih nije bio takav. Iako je kvazidemokratičnost medija u nas takva da je moguće objaviti bilo kakva (a posebice senzacionalistička) stajališta ne vodeći računa o činjenicama, te izgleda potpuno suprotno navedenoj staljinističkoj logici, bojim se da bi konačni rezultat za hrvatski film mogao biti potpuno isti.