Knjiga potpunoga uspjeha

Knjiga potpunoga uspjeha

Mislav Ježić: R.gvedske upanišadi. Aitareya i Kauši-taki. Dodatak: Bđa-škalamantra-upanišad, sanskrtski izvornik i hrvatski prijevod, uvodi, objašnjenja i izvodi, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.

U novome nizu Matice hrvatske (Početci indijske filozofije: Niz Upanišadi) objavljena je vrijedna knjiga akademika Mislava Ježića, koji strpljivim dugogodišnjim filološkim marom proučava vedsku tradiciju, kojoj je posvetio i svoju prvu knjigu (Ügvedski himni, 1987).

Što su upanišadi?

Upanišadi su vjersko-filozofski tekstovi od temeljne važnosti u povijesti ne samo indijske misli nego i svjetske. Kako talijanski indolog Tucci kaže, u upanišadima se misaonost izražava u iznenadnim bljescima i intuiciji, u poetskim čarolijama koje ovo štivo čine jednim od najsugestivnijih u indijskoj književnosti. U njima nalazimo neke od najstarijih posvjedočenih napora u povijesti ljudskoga uma da se filozofski objasni položaj čovjeka u svijetu. Pojmovi kao što su brahman, Htman, oüvara, prHta, sat, cit, Hnanda, mHyH, spoznaja o jedinstvu jovHtmana i paramHtmana, odnosno duše i boga, ali i mikrokozma i makrokozma, postali su opće duhovno blago čovječanstva. Brahman kao princip očitovanja konačni je izvor vanjskoga svijeta i njemu kao unutrašnje počelo odgovara Htman, nutarnje sopstvo. U obama je ukinuta opreka subjekta i objekta, vanjska se stvarnost poistovjećuje s unutarnjom. Riječ je, dakle, o paralelizmu između božanskoga i nutarnjega. Tekstovi upanišadi služili su da donesu mir uznemirenome ljudskom duhu, bili su to pokušaji rješavanja metafizičkih problema u obliku dijaloga i rasprava, često pjesnički iskazi filozofski nastrojenih duhova pred licem životnih činjenica. Postavljalo se pitanje gdje, u čemu leži istina; odgovaralo se da je svijet jedinstveno biće (ekam sat), svjesno i blaženo (sat cit Hnanda. U tekstovima koji su se bavili metafizikom, etikom, kozmologijom, težište je bilo na pojmovima o kruženju življenja, svijeta (sapsHra), o djelatnosti čovječjoj koja to uzrokuje (karman), te o načinu koji vodi oslobođenju iz toga strujanja (mukti). Svijet u prostoru i vremenu samo je očitovanje božanstva, da bismo upoznali Boga, trebamo odbaciti vezanost uz predmete u svijetu.

U upanišadskim pjesničko-filozofskim dijalozima spoznaju se temeljni pojmovi što čine ljudski život u svemiru; oni sadrže ontologiju, epistemologiju, fiziologiju, psihologiju. U tim najranijim posvjedočenim pokušajima filozofskoga tumačenja svijeta autor Mislav Ježić svojim višestrukim talentima uspijeva razotkriti brojne njihove tajne. Jer upanišadi predstavljaju tajno ezoteričko učenje, učenje koje tek odabrani mogu čuti, oni su rahasyam — tajna, satyasya satyam — istina istine, paramam guhyam — najviša tajna.

Može se kazati da su upanišadi vječni tekstovi, jer pitanja koja su pradavni pitatelji postavljali o bivstvu života mogla bi biti i naša — što se to nalazi oko mene, što me je to stvorilo i nosi me kroz život zajedno s ovim svijetom, sa zemljom, odakle sve to, kamo to smjera, koja je moja uloga, dužnost, svrha u ovome zastrašujućemu, ali i čudesnome zbivanju u kojemu sudjelujem? Upanišadski su mudraci na njih strpljivo odgovarali, a isto nam tako strpljivo autor ove knjige prenosi njihove odgovore svojim brojnim uvidima do kojih je došao mukotrpnim filološkim pregnućem. Jer nije lako prodrijeti kroz veo tajni kojim su stari indijski mudraci prekrili svoje spoznaje koje nisu bile namijenjene mnoštvu, nego tek odabranom pojedincu. Kandidat bi prije no što bi pristupio svetištu njihove misli bivao podvrgnut duhovnoj provjeri gdje bi se odredilo da li on zaslužuje zauzeti mjesto do učiteljevih nogu — otuda i pojam upanišad kojemu Ježić posvećuje iscrpnu analizu.

Utjecaj na Schopenhauera

Školnički je Zapad često odbacivao postojanje indijske filozofije, jer filozofija kao da nije smjela postojali izvan Europe. Zbog neznanja, nepoznavanja ciljeva drugih kultura, tvrdilo se da nešto nedostaje orijentalnoj misli, da nije dovoljno racionalna, da je odveć subjektivna — pri čemu su zanemareni istočni kulturni predlošci. Ovakvi indološki radovi kakva je Ježićeva knjiga jasno potvrđuju postojanje indijske filozofije već u vedskome razdoblju.

Upanišadi, sačuvani unutar najsvetijega staroindijskoga korpusa tekstova — Veda, najstariji su, dakle, tekstovi indijske filozofije i imali su osobito važnu ulogu u razvoju kasnije hinduističke misli, osobito u VedHnti, koja se bavila njihovom egzegezom.

Od prvoga susreta Europe s upanišadima 1801/1802, kada je objavljen njihov latinski prijevod Oupnekhat, i. e. secretum tegendum koji je načinio Anquetil Duperron, prema perzijskome prijevodu sa sanskrta što ga je naručio mogulski kraljević Dara Shakoh 1656. Taj je prijevod silno djelovao na Schopenhauera i duhovni je utjecaj tih staroindijskih filozofskih tekstova ostao trajno prisutan u zapadnoj kulturi. Uslijedili su brojni prijevodi pojedinih upanišadi na razne svjetske jezike s kojih su nastali, izuzevši neke prijevode ulomaka s izvornika, i dosadašnji prijevodi na hrvatski. Ovdje prikazana knjiga Mislava Ježića donosi prve znalačke prijevode sa sanskrta na hrvatski i stoga, uz ostale svoje velike znanstvene i stručne vrijednosti, znači osobit prinos hrvatskoj kulturnoj javnosti.

Bogat kritički aparat

U Predgovoru knjizi autor napominje da je svezak Ügvedskih upanišadi zamišljen kao prvi u nizu svezaka Upanišadi u dvojezičnome izdanju koji će, poput ovoga, sadržavati uvod o mjestu upanišadi u sklopu Veda, pregled sadržaja, procjenu vremena i mjesta nastanka, tekst i prijevod s tekstovno-kritičkim, tekstovno-poredbenim i sadržajnim objašnjenjima, izvode s raščlambom teksta i s raščlambom teksta i s poredbenim napomenama. Da je riječ o velikome znanstvenom i stručnom pothvatu, svjedoči ova knjiga bogatstvom novih spoznaja o tajanstvenom vedskom svijetu davne Indije kako je on izražen u upanišadskim tekstovima. A koliko je Ježićev put do stjecanja novih uvida bio težak i koliki je napor u nj uložio, primjenjujući složenu poredbenu filološku metodu i tražeći filozofske paralele u antičkoj filozofiji i kršćanskoj teologiji, pokazuje veoma bogat kritički aparat koji bitno obogaćuje njegove prijevode upanišadi. A komparativno istraživanje primijenio je i unutar samoga indijskoga korpusa osvrćući se, kad god je to smatrao potrebnim, na širu vedsku filozofsko-mitološko-obrednu egzegezu; svoje poznavanje indijske filozofije pokazao je i tako što je obratio pažnju i na učenje sHpkhye pri tumačenju srodnih upanišadskih filozofskih nazora. Ako k tomu spomenem da autor dobro poznaje i staroiransku predaju te da upućuje i na vedsko-avestičke paralele, onda vidimo koliko se bogata sadržajem knjiga ovdje prikazuje.

Nakon predgovora slijedi poglavlje Kratak uvod u upanišadi koji obuhvaća odjeljke Mjesto upanišadi u Vedama, Vrijeme i mjesto nastanka upanišadskih tekstova, Naziv upanišad, Istaknuti likovi u upanišadskim tekstovima, Povijesni i društveni okvir, Obredni okvir, te Misaoni i duhovni sadržaj, koji sadrži manje odjeljke pod naslovima: Ontologija, Teologija, Kozmologija, Psihologija te Gnoseologija, Etika i Eshatologija. Svaki od odjeljaka sustavo prikazuju svoju temu, a treba posebno istaknuti dobru upućenost autora u povijest vedskih istraživanja i u najnovije tokove istraživanja vedske kulture. To se osobito vidi u podrobnu i dobro obrazloženu pregledu povijesnog i društvenog okvira u kojima su nastali tekstovi upanišadi, o čemu se u našoj znanstvenoj sredini prvi put piše. U ovome odjeljku treba istaknuti vrijedna autorova zapažanja o ulozi brahmana i kšatriya u odnosu na nastanak i prenošenje upanišadi i vrijednu opasku o Bhagavadgoti koja zorno ukazuje zašto su upravo kšatriye bili toliko vezani uz nastanak upanišadi. Do vrijednih je znanstvenih uvida autor došao u odjeljku koji donosi tumačenje pojma upanišad. Sustavno je izložio brojne pokušaje određenja pojma počevši od tradicionalnog indijskoga tumačenja filozofa Çađkare, naveo je mišljenja glasovitih indologa (Lassen, Benfey, Oldenberg, Deussen, Renou, Thieme i dr. ), a posebni je kratak ogled posvetio raspravi H. Falka, koji je u članku iz 1986. Vedisch Upanisad pokušao obuhvatnu analizu pojma. Lucidnom analizom Ježić uspijeva relativizirati Falkove zaključke i utvrditi moguće značenje pojma.

Vjernost izvorniku

Nakon uvodnoga slijede poglavlja koja donose prijevod upanišadi (Aitareya upanišad, Kaušotaki-upanišad, Dodatak: BHškalamantra-upanišad) od kojih svako sadrži uvod, sanskrtski tekst, prijevod i tumačenje te izvode. Riječ je o iznimnome filološkome prinosu hrvatskoj indologiji jer autor strogim filološkim pristupom akribički secira i jezičnu i značenjsku razinu sanskrtskog izvornika te ga prenosi u osebujan hrvatski prijevod. Prijevod je, kako sam autor u predgovoru kaže, nastojao biti što vjerniji izvorniku sadržajem i stilom. Zbog takva njegova obilježja čitatelju nije lako probiti se kroz prijevod, koji je, međutim, upravo takav, posebno bogaćenje hrvatskoga jezika i hrvatske prijevodne literature. Za razumijevanje dubljega značenja ovih tekstova nije dovoljno samo poznavanje vedskoga sanskrta i njegove gramatike. Jezik koji je nekoć davno bio živ, lišen vitalne atmosfere govornika, ostao bi samo suhi filološki kostur bez nadarenih filologa kakav je Mislav Ježić, koji ga umiju oživjeti i prenijeti životne istine tekstova kojima nije dovoljno pristupiti samo putem razuma, nego je potrebna i nutarnja vizija, iskustvo duhovnoga života. Autor je uza sve nabrojeno načinio i historijsku kritiku teksta i donio nova rješenja koristeći se svojom metodom koju je prvi put primijenio pri proučavanju Bhagavadgote. A da je Ježićeva metoda priznata u svjetskim znanstvenim krugovima, zorno se vidi iz knjige Johna Brockingtona Sanskrit Epics, objavljene 1998. u mjerodavnoj seriji Handbuch der Orientalistik (Brill), gdje je autor svoj prikaz Bhagavadgote utemljio na Ježićevim otkrićima kompozijskih ponavljanja izraza i značenja, koja pomažu pri razotkrivanju kontinuiteta i diskontinuiteta u strukturi teksta, odnosno otkrivanju njegovih slojeva, što pomaže pri dataciji teksta i njegovih dijelova.

Knjiga Mislava Ježića Ügvedske upanišadi Aitareya i Kaušotaki — Dodatak: BHškalamantra-upanišad pionirski je rad u hrvatskoj indologiji i bitno je obogaćuje. Ovakav mnogostran dubinski pristup tekstovima upanišadi izniman je prinos i u svjetskoj indologiji i valja se nadati da će autor uspjeti u svojoj nakani da napiše poredbenu monografiju o upanišadima te je objaviti i na engleskom jeziku, kako to sam navješćuje u predgovoru.

I na kraju recimo samo da je sve što o ovoj knjizi možemo kazati malo s obzirom na bogatstvo sadržaja koje pažljivi čitatelj u njoj otkriva.

Klara Gönc Moačanin