Kasna nostalgija

Kasna nostalgija

Sentimentalnost i (vjerojatno) ciljana naivnost Schmidtovih protagonista nadvladavaju patos, a brojni likovi (uglavnom humorno postavljeni) pristojno se nose i s nehumornim situacijama

Činjenica je da hrvatski mainstream-filmaši, ponajprije oni sredovječni, do sada nisu uspjeli iživjeti nostalgiju. Prije 1990. bili su još premladi za mjerila tadašnje kinematografije, a sjećanje na vrijeme odrastanja u komunizmu, odrastanja koje nije bilo samo osobna stvar, i nije baš bilo politički bezazlena tema. U devedesetima se kao ne odveć sretna motivacija nametnuo rat. Nije stoga čudno da se prvi hrvatski film nostalgije u novijoj kinematografiji, Kraljica noći iz pera Josipa Cvenića i u režiji Branka Schmidta, ako Salajevu nostalgiju izuzmemo kao tek jedan od vezivnih sastojaka njegova diplomskog filma Vidimo se, pojavljuje tek sada i da se doima zakašnjelom replikom Fellinijevih, Formanovih ili Kusturičinih sazrijevanja. No, ako je amarkordirati dopušteno Kusturici u osamdesetima (Sjećaš li se, Dolly Bell) ili Tornatoreu (Maléna) na početku 21. stoljeća, zašto ne bi bilo dopušteno Schmidtu i Cveniću, koji zajednički rekonstruiraju odsječke kasnih šezdesetih, služeći se u otprilike jednakim dozama erotike, politike i humora kao i njegovi prethodnici, makar sa zakašnjenjem?

Bliže prosjeku

Za Branka Schmidta to je bio dobar potez, jer se nakon debakla s Božićem u Beču i ne odveć poletnim izletom u komediju (Srce nije u modi), redatelj vratio bliže prosjeku domaćega mainstreama, kamo je i pripadao nakon svojih prvih filmova, ma koliko nizak taj prosjek bio. Usput i u rodni grad te vrijeme kada je, podsjeća nas Cvenić, ideologija držala sport u čvrstom zagrljaju. Obala Drave pokazuju se zgodnim izborom mjesta radnje zbog lepršave atmosfere na kupalištu, u koju uvodi izblijedjela i zamagljena fotografija najavne sekvence, a ljeto 1968. zgodnim vremenskim okvirom zbog poveznica s praškim događanjima. Osim toga, osječko je kupalište poslužilo kao mjesto sraza intimnih i društvenih silnica: prvog ozbiljnijeg zova libida, prvog susreta s komesarima velikoga vođe, prvog upućivanja u svijet nametnutih dužnosti, pa i prvih znakova tihog otpora represiji.

Sve to treba proći sedamnaestogodišnji Tomo (Luka Dragić). Ukratko: izgubiti nevinost, izliječiti genitalni hendikep, pobijediti na veslačkom kupu koji treba otvoriti Tito, a usput iz zasanjana dječačkog svijeta zagaziti u turobniju fazu momačke zrelosti, izgubivši oca (Mustafa Nadarević). Njegovu, još nevinu svijetu, scenarij suprotstavlja pojave malih moćnika u službi ideologije i politike, koji mu se polako, ali sigurno nameću, kao i svijet užitka. Dakako, Schmidtov humorni prikaz likova s one strane ne može odoljeti određenoj dozi karikiranja, ponajprije u liku beogradske aktivistice (Matija Prskalo) ili plejbojskog eghzibicionizma, kada je riječ o slavonskoj Maléni (Barbara Vicković). No, kako je Kraljica noći usredotočenija na rekonstruciju istodobno benigno zabavnog i opasnog vremena, a ponajprije na prikaz mladenaštva kroz vizuru glavnog lika, takav pristup tek je jedna od sastavnica njezina izleta u doba sazrijevanja. U njoj se erotske fantazije prepleću sa snovitim svijetom iz majčinih priča, dok se u drugoj liniji peripetije ideologije groteskno, ali i kobno, obračunavaju s benignim klinačkim podvalama. Pretočivši sve te sastavnice u niz (lajt)motiva i sporednih likova, scenarij Josipa Cvenića funkcionalno ih raspoređuje po rukavcima priče i njima motivira peripetiju.

Viškovi i stereotipije

Ima, međutim, u Kraljici noći i ilustrativnih (erotskih) viškova (primjerice, ljubavnički klinčevi iz bolnice na naš način), kao i vizualno šeprtljavih skokova u fantaziju, ali i, tipičnih muških stereotipija. Po njima su sve žene ili vrtirepke ili prevrtljive manipulatorice ili pak objekt žudnje, koji treba razgolititi (što Schmidt izdašno čini sa ženskim dijelom glumačke podjele). Dakako, sve osim majke (Gordana Gadžić). I tragedijom natopljen svršetak donekle je predvidljiv te odgovara standardiziranom viđenju djelovanja komunističkog režima u našim krajevima. Srećom, sentimentalnost i (vjerojatno) ciljana naivnost Schmidtovih protagonista nadvladavaju patos, a brojni likovi (uglavnom humorno postavljeni) pristojno se nose i s tim nehumornim situacijama. Pritom je i isprana fotografija (Silvija Jasenkovića) funkcionalno opslužila sentimentalno-nostalgični modus Kraljice noći.

No, postoji i ono ali. Riječ je, naime, tek o malom i konzervativnom filmu, koji ugađajući niskim strastima ipak ne vrijeđa temeljnu inteligenciju gledatelja, ali svojem žanru ili tipu ne donosi ništa novo ili razlikovno, osobito ne u stilskom ili tematskom pogledu. U utrci za Oscara zato mu neće pomoći ni čudo. Rezultate s domaćih blagajni treba pričekati.

Diana Nenadić